Analitičar s portala obris.org, Igor Tabak, gostovao je u N1 Studiju uživo te je govorio o situaciji u Afganistanu.
“To je zapravo sve otvoreno. Broj jedan ovo nije prvi rok. Prvi rok je bio 1. svibnja, koji je dogovorio Trump pa ga je Biden odgodio u travnju za 11. rujan s tehinčkim rokom 30. kolovoza, kojeg su se talibani uhvatili i drže. Činjenica je, dok nitko nije dovodio u pitanje treba li stvarno otići iz Afganistana, ostalo je pitanje kako otići i na tome Amerikanci i Biden sad gube političke bodove. Sada kada je cijelo to političko djelovanje sabijeno na jedan aerodrom na rubu grada, sve te prostore lako je gađati i praktički su u dometu bilo čega što bi talibani mogli imati nakon nekoliko godina građanskog rata.
Već tjednima se na ulazu u aerodrom skupljaju mase očajnih ljudi i to su idealni uvjeti za napade. Puno je tu rizika i poteškoća, upravo operacije odlaska, zaštita odlaska i kretanja su najteže vojne operacije i ovakva operacija gdje se te zaštitne snage smanjuju već koji dan, stavljaš sve veći pritisak na ljude koji ostaju, a Pentagon odbija reći koliko ih je”, rekao je na početku.
Kaže i kako su Amerikanci pokazali da kompletno odlaze:
“Ne treba misliti da je slučajno da se zadnja dva tri, dana u svim napadima bespilotnim letjelicama strašno naglašava da su prekohorizontne. Dakle, izdaleka, to je dio tog odlaska koji je s jedne strane unutarnjepolitička stvar, koja će vrlo brzo biti okarakterizirana kao poraz i SAD-a i država saveznika. Taj odlazak će i uvellike oslabiti pristup informacijama što se događa na terenu i bit će sve teže izvoditi takve napade izdaleka”, objašnjava.
Kaže i kako će Amerikanci vjerojatno pokušati ostaviti nešto:
“Nije nikakva tajna da Amerikanci jako pažljivo slušaju sve komunikacije. Ljudi često zaboravljaju da su talibani navikli izlaziti na kraj s takvim protivnikom, tako da oni manje koriste takvu tehniku koja otvara prostor stranom slušanju. Ako se sjećate, prije 2001. prije same intervencije, zapad i SAD su još uvijek bili slijepi. Taa je još postojao zapadni savez koji je imao svoje ljude i dosad se još nije čulo što SAD i NATO misle s ovim ostacima koji se konsolidiraju u brdima i to otvara mogućnost za korištenje izvora informacija. Ono što je vidljivo s terena, Kabul i ostali veći gradovi kao da su upali umaglu i izašli iz svjetskog fokusa”.
Ističe i kako nije samo da Amerikanci vole za sebe reći da su najjača vojna sila na svijetu, nego da to zaista jesu kada se pogleda njihov vojni proračun. “Njihova vojna sila nema premca, a to sve govori da svijet i dalje ima jednu vojnu supersilu, ali drugo je pitanje kako je ta supersila isplanirala svoj odlazak iz Afganistana.
Ovdje je susret s realitetom bio posebno neugodan i traumatičan i pri tome zapravo izgleda da će na terenu ostati još jako puno ljudi koji imaju podlogu u dokumentima i papirima da bi ih neki od njihovih saveznika mogao i trebao izvući iz Afganistana. Govori se o brojci od 100.000 izvučenih ljudi, a to su samo oni koji su neposredno radili s Amerikancima. Toga je stotine tisuća ostalo, a to su samo oni koji su neposredno talibanima na meti, vjerojatno su njihovi biometrijski podaci zarobljeni u bazama koje su zaposjeli, a to otvara veliku mogućnost jednog neviđenog safarija na ljude”.
Komentirao je i tehniku koju Amerikanci koriste:
“Tehnološki je zahtjevno. Radi se o bespilotnim sustavima velikog dometa koji polijeću najvjerojatnije negdje iz Perzejskog zaljeva. Oni svojim senzorima izviđaju prostor, markira se cilj i ispali se raketa na njega. To ovisi o posjedovanim sustavima i od posjedovanju dobih sustava globalnih mreža i to Ameriknaci prakticiraju već godinama. Ovo nad Afganistanom nije ništa novo, ali ta djelovanja nisu odobrena na lokalnoj razini i talibani ih gledaju kao na napade na svoj suverenitet.
Činjenica je da uspješnost takvih akcija ovisi o kvaliteti infromacija prema kojima se oni planiraju. To jesu ubodi iglom, a ne veliki udarci. Oni mogu biti izuzetno učinkoviti. Kada imate dobre informacije, kada poznajete stanje na terenu, kada pratite nekog i onda ga sravnite raketom to može utjecati na situaciju, ali to su kirurški precizni zahvati koji traže jako puno informacija u podlozi i možda se posreće i budu korisni”.
Naposljetku je rekao i kako tek treba vidjeti kako će se postaviti države koje sada ovise o talibanskoj dobroj volji da bi izvukli ljude. “Vidimo i jedan pokušaj da se diplomacija pokuša praviti ko da zadnjih 20 godina nije bilo i raditi kao 2000.”.
