Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Slabo praćenje Olimpijskih igara doseglo je nov vrh. Dijelom zbog manjka publike na tribinama zbog pandemije, dijelom zbog zabrane toga da sportaši prate sportaše (što je malo popušteno kako igre odmiču).
Što se praćenja prijenosa tiče većinu natjecanja prate samo oni koji se sportom bave, a šira publika samo kad im je nacionalni predstavnik u finalu. Koji su razlozi ne znam, ali čini se sljedeće.
(1) Olimpijska natjecanja u sportovima u kojima su svjetska prvenstva i određeni međunarodni turniri i kupovi jači od olimpijskog natjecanja su besmislena. Takve sportove treba ostaviti za mlađe kategorije ili olimpijski turnir učiniti kvalifikacijskim, a osvajačima svjetskih prvenstava koji nadmaše olimpijski rekord dodijeliti i olimpijsku medalju.
(2) Biti puno rigorozniji u kontroli dopinga (koji je na igrama sveprisutan do razine neshvatljive običnom čovjeku; npr. uzimaju se najnoviji i najskuplji dopinzi koji sigurno neće biti otkriveni u razdoblju čuvanja uzoraka, uzimaju se slabiji dopinzi za koje postoje male kazne koji prikrivaju jače koji djeluju i tijekom natjecanja, itd.).
(3) Više prostora treba dati malim sportovima.
(4) Možda treba uvesti stare verzije sportova, arhaične i nove atraktivne sportove.
Hrvatska je na OI u Tokiju osvojila 2 medalje u veslanju (zlato i broncu), 2 medalje u tenisu (zlato i srebro), 2 medalje u taekwondou (zlato i broncu), 1 u jedrenju (srebro) i 1 u gimnastici (srebro). Ukupno 8. (Ovo pišem 05/08/2021, tj. 2 dana prije ženskog maratona i karatea u kojima također imamo predstavnike i nadamo se dobrim rezultatima.)
• Medalje u 2- u veslanju su najvažnije jer to nitko dosad nije napravio u veslanju, tj. osvojio 3 olimpijske medalje na trima igrama u 3 discipline i 2 načina veslanja (skul i rimen).
• Medalje u tenisu su jedinstvene jer 100 godina ženski ili muški parovi iz iste države nisu igrali u finalu parova. Naime, posljednji put su Engleskinje 1920. međusobno igrale u finalu parova na olimpijskom turniru.
Novčane nagrade za osvajače medalja važna su tema kad smo već kod rezultata. Kako rangirati medalje u odnosu na novčane nagrade nije jasno, ali svakako treba uračunati razliku medalja, svjetsku konkurenciju, kontinuitet i napredak. Kako odrediti temeljnu nagradu jasno je kao dan. Naime, koliko prosječni veleposlanik RH zaradi tijekom 4 godine = temeljna nagrada za medalju jer se igre održavaju svake 4 godine. Radna hipoteza kaže: ta je medalja veća promocija RH u svijetu tijekom 4 godine nego što veleposlanik RH učini u 4 godine “rada”.
Podjela na velike i male sportove nije fer, ali oblikuje percepciju rezultata. Globalno najzastupljeniji sport je bez premca nogomet. Prema procjenama FIFA-e za 2020. postoji oko 265.000.000 registriranih nogometašica i nogometaša što je oko 4% svjetske populacije. Nogomet ima 4 milijarde pratitelja što je više od 50% svjetske populacije. Od globalno zastupljenih tu su na 3. mjestu hokej (na ledu i travi) s 2 milijarde pratitelja, na 4. mjestu tenis (veliki i stolni) s 1,8 milijardi i na 6. mjestu košarka 825 milijuna pratitelja. Ostala mjesta zauzimaju ne-globalno praćeni sportovi, tj. kriket s 2,5 milijarde pratitelja, odbojka s 900 milijuna, baseball s 500, rugby s 475 i golf s 450 milijuna. Ove procjene variraju, ali poredak je uglavnom sličan od 2. do 10. mjesta. Prema mjerilu bavljenja i praćenja RH je na Olimpijskim igrama zastupljena s medaljama u tenisu (5) i u košarci (1). U najpopularnijem sportu u RH, nogometu, RH se ne pojavljuje na OI što puno govori o nesustavnom radu s mlađim uzrastima koji su na OI i zastupljeni (U23+3).
Podjela na bazične i složene sportove je puno važnija od prethodne: u bazične spadaju atletika, gimnastika i plivanje, a u složene svi ostali. Bazični se tako nazivaju jer je njihova biomehanika prisutna ostalim sportovima (npr. trčanje u nogometu, košarci ili rukometu, skakanje u odbojci ili košarci, plivanje u vaterpolu itd.). Bazični sportovi uglavnom uključuju jednostavne kretnje (npr. trčanje ili plivanje slobodnim stilom itd.), ali i podosta složene kretnje (npr. skok u vis, ruče, bacanje kladiva ili koplja, delfin itd.) koje su nerijetko dio kretnji složenih sportova. Bazični sportovi su dobri jer se prirodni nastavak kretnji djece prije aktivnog bavljenja (trčanje, skakanje, veranje, bacanje predmeta, plivanje itd.), jer ne određuju sportaša u najranijoj dobi i ravnomjerno razvijaju cijelo tijelo (npr. plivanje), sve vrste napora (snaga, izdržljivost, moment) i um (tehnika, koncentracija, ustrajnost). Često se spominje kako je bavljenje bazičnim sportovima (postotak članova skupine) rekreativno, amaterski i profesionalno u nekoj dobi čovjeka pokazatelj sportske naravi skupine i zdravog načina života. U bazičnim sportovima na OI RH ima 5 medalja u atletici, 2 u gimnastici i 1 u plivanju, dok su ostale u složenim sportovima pri čemu je rekorder veslanje (7), zatim tenis (5) i taekwondo (5).
Podjela na pojedinačne i skupne sportove također je vrlo važna jer momčadski često uključuju složenu strategiju, taktiku i uigravanje momčadi. Od momčadskih sportova RH je na OI medalje osvajala samo u rukometu (3), vaterpolu (3) i košarci (1). Uvjetno se momčadskima mogu nazvati 4x i 8+ u veslanju i tenis u parovima u kojima je RH također osvajala medalje. Sve ostale medalje osvojene su u pojedinačnim sportovima; njih čak 11 različitih i to u različitim disciplinama sportova (veslanje ponovno prednjači). Nekoliko je stvari ovdje zanimljivo. (1) RH osvaja medalje u dosta različitih sportova na OI; različitost sportova je zanimljivo visoka u odnosu na usporedive nacije. (2) Samo 7 medalja je u bazičnim sportovima, a ostale su u složenima. (3) Osvaja se većinom u pojedinačnim, a značajno malo u momčadskim i taj omjer se mijenja u korist pojedinačnih sportova. (4) Ukupan broj medalja od 1992. do 2021., dakle, u skoro 30 godina, povećava se od 2-3 do skoro 10 (ako se to dogodi u Tokiju, bit će to ponavljanje rezultata iz Rija).
Ove promjene govore o neredu u najpopularnijim i najvećim sportovima u RH koji su redom momčadski (nogomet, košarka, rukomet itd.) i to kako na nacionalnoj razini, tako i na razini saveza i klubova (jedini klubovi koji su posljednjih godina u svim tim sportovima europski imalo relevantni su Dinamo u nogometu i vaterpolo klubovi koji su u svjetskom vrhu), a klubovi i njihovi najmlađi uzrasti su baza svakog momčadskog sporta (u pojedinačnim sportovima sportaši mogu biti isključivo s trenerom). Jedini momčadski sport koji pokazuje kontinuirane rezultate je vaterpolo, ali to je na svjetskoj razini mali sport. Kad se govori o neredu na nacionalnoj razini, onda treba govoriti o sportu u obitelji, zatim u školi, zatim u klubovima i na koncu o rekreativnom i amaterskom sportu. Tu se također pokazuju podosta loši podaci. Kad se to dovede u odnos s poznatim anti-sportskim nacionalnim pojavama kao što je premalo kretanja, previše sjedenja, loša ishrana, pretilost, konzumacija alkohola i cigareta dobivamo potpunu sliku. Hrvatska na OI odavno je izgubila, ako je ikad i imala kontinuitet u svjetski velikim momčadskim sportovima. Od malih na OI je ovaj put samo vaterpolo (inače i rukomet). U bazičnim sportovima smo izgubljeni. Tako su nam preostali mali i pojedinačni sportovi u kojima se uspjeh temelji na suradnji 1 sportaša i 1 trenera.
U toj skoro potpunoj slici RH osvajači medalja pa i svi koji nastupaju na OI, europskim i svjetskim prvenstvima i na najvećim natjecanjima sportova (kupovima, međunarodnom turnirima i sl.) samo su iznimka od pravila koje kaže kako je RH bitno anti-sportska nacija i tim je više čudo da uopće osvajamo ne samo medalje na OI i drugdje, nego i da se broj odličja po natjecanju povećava. No, tako dugo dok osvajači medalja mogu povući ma i jedno dijete na bavljenje makar i rekreativnim sportom njihov je učinak besprijekoran. Naime, nije cilj imati pojedinačne sportaše koji sa svojim entuzijastičnim trenerima nasuprot i usprkos svim lošim uvjetima osvajaju medalje u opisanom nacionalnom okruženju anti-sportskog duha i bezglavih nacionalnih saveza, natjecanja i klubova, nego je cilj imati sportsku naciju, tj. već je i rekreativna dovoljna (isto onako kako je cilj imati znanstvenu, inženjersku, izumiteljsku ili umjetničku naciju), a ona će prije ili kasnije polučiti ne sportsku infrastrukturu i rezultate nego prije svega sportski duh, način razmišljanja i život.
• Usprkos svemu rečenom ove Olimpijske igre pamtit ćemo po tome što su veslači ušli u svjetsku povijest veslanja, a tenisači u olimpijsku povijest tenisa.
Da se vratimo praćenju. Sve ovo skupa nema puno smisla jer ionako većina državljana RH jedva zna nabrojati hrvatske finaliste i osvajače medalja, dok treba sumnjati kako zna nabrojati u kojim smo sve sportovima bili zastupljeni. Koliko vas zna tko nas je predstavljao u sportovima kao što su kanu, karate, streličarstvo, pa i pingač? U takvoj situaciji očekivati bilo što osim kratkotrajnog nacionalnog ponosa, malo medijske buke i ispraznih obećanja o boljim uvjetima za sportaše naivno je, nerazumno, nerazborito i nemoralno.
