26.7 C
Zagreb
Naslovnica Kolumne Vedran Jakšić: Život proizađe iz majčine boli

Vedran Jakšić: Život proizađe iz majčine boli

Piše: Vedran Jakšić

U zagrljaju života, u tim raljama probuđeni, tek ponekad otuđeni, ali uvijek svojim odabirom, sami biramo kolikim smo dijelom sveobuhvatne cjeline.

A snaga smo ujedinjeni, i to samo jednim manjim dijelom kao kolektivna svijest, ujedinjene jedinke obogaćene raznolikošću. Ja to više nekako gledam kroz snagu vode. Sunce predstavlja život i znanje, a svaka kapljica vode u rijeci ima drugačiji lom svjetla, no samo zajedničkom strujom, ili recimo idejom, ta ista voda uruši i najveće planine.

Iz dobre sam kuće, i odgojen tako da budem pristojan i kavalir. Imam jako dobre škole, po zanimanju sam programer, išao sam u plesnu školu, svakoj ženi ružu donesem, otvaram vrata, i mičem stolice za stolom, persiram.

Išao sam u glazbenu školu, sviram godinama, i uglavnom sam pisao, ali u sjeni, jer sramio sam se tada vlastitih misli. Majka se naljutila jednom na mene kada sam joj rekao da me ulica „odgojila“.

Proveo sam i previše godina po zatvorima, nagledao se i zla i patnje. Naučio sam, i učim o stanjima ljudskoga duha, razlikosti duša, plitkosti pojedine emocije, pri čemu sam sebe preispitivao da li je bol osnova ljudskoga postanka, i da li za sebe pronalazimo ljude sa sličnim nivoom patnje, kako bi si liječili rane efikasnije, pružajući ljubav.

Suprotstavljam se nepravdi u bilo kojem obliku, nisam kalkulant i ne razmišljam o posljedici kada je nepravda u pitanju. Moj pokojni otac me učio da ne prihvaćam bez shvaćanja, i da ne kimam samo glavom “autoritetu” bez pokrića. Ima i taj jedan dio tog mog gena i te Rijeke u meni koji je čisti prkos i inat bilo kakvoj sili i jednostavno ne dam! Ali to je mač sa dvije oštrice.

Takvi kao ja nikada ne prođu dobro. Neću se nazvati Tribunom, jer nisam toliko inteligentan da to budem, ali Gubec je za mene uvijek bio sami vrh Hrvatstva. Nije dovoljno biti gospodinom, treba biti gospodin čovjek prije svega. “Vedro“, svijet je prepun čovjekolikih, ali malo ti ovdje ima ljudi” tako je moj otac govorio meni. Provučem taj smisao kroz rasuta slova, ali mašta mi baš uvijek optereti tu realnost. To što bi htio, najčešće mi isklizne kroz prste pa skupljam te fragmente, rasute oštrice stakla po nečijem osobnom dnu. Privikavanje na stvarnost, nekada mi stvarno teško polazi za rukom i više sa gorčinom i s mukom promatram taj svijet, što se povremeno sam uruši u bezdan. Budem i ja ponekada sretan, dječji osmjesi ispune te praznine.

Postoji li išta zapravo čistije od dječjeg smijeha i njihove sreće? Umoran sam kao čovjek, od svega onoga što jesam, i sveg onog što nisam bio, mada utvare drugačije tvrde. Imam te svoje utvrde unutar nekoliko srca ljudi bitnih mi za život, sačuvaju me od riječi čija značenje nemaju značenje, i kad sam sretan i kada boli uvijek ta njihova svjetlost privlači me, gotovo uvijek obgrle mi suštinu. Moju osobnu prazninu. Da li je tolerancija boli, ono što nas zapravo u konačnici čini ljudima kakvi jesmo? Ja želim sklad, ali ne naginjem ka istom, to barem jasno vidim. Britva na kojoj plešem tanka je i oštra, taj život me i poreže ponekad, ali nedovoljno da odustanem od samoga cilja.

Najnovije

Još iz rubrike