Piše: Stjepan Mihovil Blažević
Protekla je godina bila puna izazova i doista teških situacija. Svi naši planovi su se poremetili i bili smo prisiljeni prilagoditi se, odustati od svojih ciljeva i gotovo sve dovesti u pitanje. Da, život je takav! Međutim i prije korone i prije potresa, mislim da se moglo s pravom postaviti pitanje naše vizije Hrvatske.
Ako nešto nedostaje u Hrvatskoj, osim inicijative, su ideali naspram kojih težiti. Fale velike, ali i realne planove. Fale ljude s vizijom. S hrabrošću da misle na veliko i koji su spremni hodati prema tom uzvišenom cilju. Koji god on bio! Zašto je to tako? Zar je teško maštati?
Zar nemamo uzvišenih ideja i pobuda da zajedno napravimo nešto veće od nas samih? Zar samo se pouzdajemo u vlastite snage i ograničavamo na svakidašnje probleme? Svakodnevnica nas konstantno bombardira sa zahtjevima, ne velim da treba to zanemariti i samo sanjati.
Smatram da ako nemamo viziju, veliki plan i žarku želju da nešto napravimo, onda samo životarimo, borimo se oko sitnica i ne rješavamo krupne izazove koji nas okružuju. Kao da nismo svjesni da živimo u 21. stoljeću! Kao da nismo svjesni gotovo bezgraničnih mogućnosti koji imamo da popravimo svoj život i našu državu koja može toliko toga (više) biti. Ali trebamo ljude s vizijom… Šefovi, ravnatelji, vođe i jaki pojedinci: Gdje ste? Koja je vaša vizija?
Nanizat ću par ideja za koje se pitam zašto ih već nismo pokrenuli (a molim lijepo da izlike poput novca, korona virusa ili što drugo zadržite za sebe).
Počet ću sa Zagrebom.
Moderna prometna rekonstrukcija grada, od „zatvaranja“ Donjeg grada za širi promet do novo uspostavljene varijante zelenog prometa, biciklističkih staza, električnih javnih vozila i slično. Ja bih zatvorio zeleni val (ili ostavio jednu traku) i uložio u biciklističke-romobilske i slične staze, pješačke zone i električne mini busove koji bi išli od Kvatrića do Zapadnog kolodvora.
A o obnovi zgrada da ne govorim. Potres nas je, hvala Bogu, prisilio da krenemo s tim. Što, inače ne bi nikada obojali i uredili fasade? A što treba da obojimo Hrvatsko narodno kazalište? Da, sve je skupo. Za sve treba novaca. Ali nisam čuo da su pokrenute akcije za skupljanje sredstava, da se predstavljaju transparentne inicijative i projekti (s financijskom konstrukcijom) da se to isplati.
Svi su „dobro“. Advent je sjajan. Ali zamislite da cijeli prvi kat Glavnog kolodvora pretvori u shopping centar? Zamislite lijepe kafiće, restorane i što drugo.
Zar je nužno da tu budu derutni uredi? Zar se ne može to dati u zakup ili bolje iskoristiti?
A NA RAZINI DRŽAVE?
Zar Hrvatska nije država s budućnosti?
Zašto toliko ljudi odlazi? Što traže? Zar nas umjesto 4 milijuna ne bi moglo biti 5? A deset? O demografskoj politici, planovima i drugom da ne govorim. Toliko državnih nekretnina zjapi prazno. Ma da pola njih stave na raspolaganje tržištu za simboličnu svotu. Pa da daju u zakup na 20 godina, i to u pola cijene (?).
A zamislite svoju firmu, vlastitu instituciju u kojoj radite, zar se ne bi moglo puno toga bolje?
Zar se ništa ne može bez nečijeg blagoslova, novog zakona ili europskog novca? Niti školu obojati, niti kupiti udžbenike koji ostaju školi, za sljedeću generaciju? A o modernizaciji procesa i školovanja kadra da ne govorim. A toliko je instituta, fakulteta i kolega koji bi mogli održati radionice, tečajeve ili razmijeniti znanje i iskustvo. Tko je bio vani vidio je da je svašta moguće. Ako se pitate zašto se tako sporo razvijamo ili mijenjamo jednostavno odgovaram: nemamo ljude s vizijom! Puni smo strahova i neznanja. Puni smo sebe, a nikako da se ozbiljno zapitamo i više-manje obavimo procjenu vlastitog (ne)rada. Gdje su nam trogodišnji, petogodišnji, desetogodišnji, tridesetogodišnji planovi? Stihijski radimo, stihijski živimo. A toliko više toga možemo napraviti. Pa i da ostvarimo samo 10 posto svega onoga što zamislimo! Pa neka ostvarimo i 1 posto ako doista imamo veliku viziju i ideal… Ali, imamo li tako što?
Imamo li želje, ideje, inicijative i znanja da zajedno nešto napravimo?
Vizionari, osokolite se! Zbilja vas čeka. 21. stoljeće je stoljeće za velike stvari, za svjetliju budućnosti, za iskorak u svakom pogledu. Bez izlika, jer ovisi o nama. Zamislite velike stvari i krenimo prema budućnosti u kojoj sanjamo: Hrvatska 2050., odnosno Hrvatska 2150.
