Bože Vukušić polemizira s Ivicom Đikićem iz Novosti oko ocjena Zlate Đurđević.
Naime u tekstu Sud, zbunjen, normalan Ivica Đikić je u Novostima, između ostalog, napisao: “Bože Vukušić iz Počasnog bleiburškog voda, Šeksov prijatelj i potrčko te persona s mračnom prošlošću iz kasne faze komunizma, objavio je na Facebooku jednu od linija kojima će se kretati difamacija Zlate Đurđević. “Zlata Đurđević je s očeve strane naslijedila jugo-komunističke gene… a s majčine naginje ‘domaćim’ četnicima”, napisao je”. Cijeli tekst je OVDJE.
Potom se Vukušić oglasio na fb-u:
“IVICA ĐIKIĆ – NOVINARSKI BASTARD U GLASILU PETOKOLONAŠA
Izuzetne novinare naziva se novinarskim bardovima. Njihovu suprotnost mogli bi imenovati novinarskim bastardima. Jedan od njih zasigurno je Ivica Đikić, trenutno perjanica Pupavčevih „Novosti“.
U zadnjem broju te novine koja je od „Feral Tribunea“ preuzela ulogu glasila petokolonaša raznih boja i sorti u Hrvatskoj, a koja se s 600.000,oo kuna sufinancira iz hrvatskog državnog proračuna, Đikić je moje činjenične navode o obiteljskom nasljeđu kandidatkinje Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda RH proglasio „šovinističko-suverenističkim nasrtajem na Đurđević“:
„Plenković privatno i kao premijer možda nema problem s Milanovićevom kandidatkinjom Zlatom Đurđević, ali bi ga mogao imati kao šef HDZ-a. Šeksov prijatelj Bože Vukušić iz Počasnog bleiburškog voda već je napisao da je naslijedila ‘jugo-komunističke’ i ‘četničke’ gene“…
Proizlazi da javno iznošenje činjenica o nečijem obiteljskom ideološko-političkom nasljeđu nije „šovinističko-suverenistički nasrtaj“ samo kad to čine Đikić i njegovi istomišljenici.
Međutim, potpuno je legitimno da i njihovi ideološki i politički antipodi problematiziraju u javnoj raspravi devijantno ideološko-političko nasljeđe u protivničkom obiteljskom miljeu.
A u svakom slučaju to je „obvezatan predmet“ za državne institucije čija je zadaća provoditi sigurnosne provjere kandidata, među ostalim i za visoke dužnosti u hrvatskom pravosuđu.
Zar je svejedno je li Zlata Đurđević naslijedila ili nije naslijedila stajališta („gene“) svojih predaka, oca i ujaka, o Republici Hrvatskoj kao „ustaškoj državi“ protiv koje su se bili spremni i oružjem boriti da bi ju uništili?!
Postoje naime svjedoci kako se njezin otac Stevo, potpukovnik JNA, srpski dotepenac iz Crne Gore (da parafraziram Mirelu Holy), nakon prvih demokratskih izbora u svibnju 1990., dobrovoljno prijavio u „vazduhoplovnoj bazi Pleso“ za „borbu protiv Tuđmana i ustaške vlasti“ u Hrvatskoj.
Trebamo se zapitati je li upravo to razlog što je predsjednik države Zoran Milanović zagovarao „kandidaturu“ Zlate Đurđević mimo zakonom propisane procedure kako bi izbjegao njeno podvrgavanje sigurnosnoj provjeri?!
Nije naodmet napomenuti da je Đikićev obiteljski mentor bio njegov ujak Stipe Pačar, jugo-milicajac koji se proslavio likvidacijom feniksovca Vlatka Miletića i uhićenjem Ludviga Pavlovića u srpnju 1972. godine, što sam detaljno opisao u knjizi „HRB – rat prije rata“.
A i Đikićeva majka Ljuba Pačar-Đikić još se kao srednjoškolka učlanila u SKJ i bila je vatrena „partijka“ sve do raspada SFRJ.
Jugo-komunističko i petokolonaško nasljeđe Ivica Đikić najjasnije je iskazao u romanu „Beara“. Glavni lik tog „dokumentarnog romana“ je Ljubiša Beara, nekadašnji šef KOS-a Vojno-pomorske oblasti JNA u Splitu, a potom „arhitekt svih zločina na prostoru bivše Jugoslavije“ – od Vukovara do Srebrenice. Tako je Bearu svojedobno opisao novinar i kolumnist Ivica Šola (vidi: „Đikićev genocid s ljudskim lice“, Slobodna Dalmacija od 22. svibnja 2016.).
Međutim, romanopisac Ivica Đikić, novinar Pupavčevih “Novosti”, ima poseban „umjetnički dojam” o velikosrpskom mega-zločincu Ljubiši Beari:
„Razumijem da je mnogima neprihvatljivo, pa i nezamislivo, da se onima koji su smislili, organizirali i proveli srebrenički pokolj, govori kao o ljudima a ne isključivo kao o monstrumima, da se pripovijeda o njihovim hobijima, porodičnim prilikama, slabostima i vrlinama. Razumijem takav stav, ali istina je da su Beara i svi ostali sudionici genocida u Srebrenici bili – ljudi, a ne jednodimenzionalna čudovišta“.
Ivica Šola postavlja pitanje: „Zamislite kada bi netko napisao roman o Maksu Luburiću na istoj paradigmi?“
