8.6 C
Zagreb
Naslovnica Kolumne Vedran Jakšić: Korijen je bitan

Vedran Jakšić: Korijen je bitan

Piše: Vedran Jakšić

Moja iskustva zbroj su mojih putanja, putovanja, tišina, čak i onda kada sam prividno stajao na mjestu. Tu cestu mi često puta nije doveo isključivo moj odabir, ali nemiran sam u mjestu, i bojim se propasti u stagnaciji.

Ponekad mi se čini da u ljudima koje srećem, onako naivno, ja vidim samo dobro, one nijanse ljudskosti koje zapravo većini nas provale u srce, bez muke. Smatram da ništa nije slučajno, kao što ni sudbina ne postoji, i dok god gradimo jedni druge kao ljudi, primjerom i savjetom, za mene je to odanost, vrhunac ljubavi čovjeka prema čovjeku, i zlu se hrabro možemo smijati u lice.

Domovinu i državu raščlanjujem. Domom smatram mjesto koje te karakterno dobrim dijelom formira u ranim godinama, ljude koji se brinu za tebe, za koje i sam brinem i nosim ih u srcu. Svaki onaj dah i udah Bure i Juga s kojima plovim u nove snove kroz slične rituale svakodnevice.

Dok državu smatram organizacijom, može biti dobra ili loša, i to je sve. Možda sam pomalo i romantičan ovako daleko od svoje djece i doma, ali snaga Hrvatske i Hrvata danas me nadahnjuje, čak i u potrazi za svojom biti. Pratio sam i pratim nemile događaje razaranja majke Zemlje u svojoj domovini, surove stvarnosti koja svakog od nas podsjeti na to koliko smo ranjivi, i nemoćni kada se takva sila tako nemilo obruši na krhke živote nas “malih ljudi”.

Nakon dugo patnje srce mi se opet napunilo idealizmom, promatrajući kako ljudi pomažu ljudima, grade domove jedni drugima, pod svoj krov dovode one onemoćale, kako su se ti “mali ljudi” organizirali mimo “organizirane države”, i ustupili svoje domove onima koji su ostali bez istoga. Ne znam kako vi to vidite, ali meni ti primjeri daju snagu u naletu da i sam činim više dobra i budem boljim čovjekom no šta jesam. Ovaj put nisam ljut, sretan sam, iako predaleko od svoje četvero male dječice i moje Rijeke, a znam da bih trebao biti dolje, i da dolje mogu čak bolje no što sam pokazao i sam da mogu.

Divim vam se, svima vama što ste stavili srce ispred svoga ega, svima vama što ste bili tu za drugoga baš onda kada je to drugome trebalo, bez obzira na različitosti, tako ne sebično.

Živeći u minimalizmu češće pokažemo svoje najbolje lice, moralne odlike isplivaju brže kada shvaćaš i osjećaš čovjeka do sebe, težinu njegova života, njegove borbe i moralnih normi. Za pretpostaviti je da od tuda dođu i fragmenti empatije u svima nama, iz povučenih iskustava iz života, iz surovih pouka koje nas formiraju kao ličnosti. Volim svoju domovinu, svoju djecu, prijatelje koje čuvam i koji čuvaju mene. Vratit ću se, srcem sam i ovako već dolje među vama.

Najnovije

Još iz rubrike