Radnog vremena nemaju. Dostupni su uvijek, čak i na godišnjem odmoru. Bolovanje koriste rijetko ili gotovo nikad. Oni su poduzetnici, srce svakog, pa tako i hrvatskog, gospodarstva, piše HRT.
Koronakriza najsnažnije ih je pogodila. Mnoge je bacila na koljena. Kažu, rijetki od njih othrvat će se kreditima, poreznim nametima i stalnoj neizvjesnosti. Troje malih i srednjih poduzetnika povjerilo se ekipi HTV-ove emisije Puls. Otkrili su potankosti njihove borbe za poslovni i životni opstanak.
– Kao u Orwellovoj “Životinjskoj farmi” ponekad se zaista osjećam da su sve životinje jednake, međutim, da postoje oni koje su jednakiji. Mi mali poduzetnici smo zaista stup gospodarstva. Na jedan način smo kao poslodavci državnim tijelima, a osjećaj koji nosimo je gorkog okusa, kaže Elizabeta Greca.
– Ne spavaš noćima, razmišljaš od koga ćeš posuditi 5, 7, 10.000 € u trećem mjesecu, da bi ih vratio u svibnju. Nije jednostavno niti lako, priča Marinko Kauzlarić.
– Mislim da smo svi mi mali obrtnici kemičari. Kemijamo, spuštamo cijene i ispod prave vrijednosti proizvoda, samo da bismo prodali i preživjeli ovu neminovnu krizu, kaže Josipa Cahun.
“Hladan pogon košta”
– Panika je postala naša svakodnevica. Moratoriji banaka su završili, kamate se i dalje plaćaju. Hladan pogon košta. Ne možemo donijeti odluku trebamo li nastaviti s našim poslovanjem, trebamo li zadržati hladan pogon i naše zaposlenike. Izostaje konkretna podrška države. Imamo mjere za očuvanje radnih mjesta za zaposlenike, ali to nije mjera za poduzetnike. Moram platiti ovaj ured, moram platiti telefon, moram platiti PDV državi, a od čega? Koja je to firma koja može godinu dana održavati hladan pogon? Ja takvu ne poznajem, dodaje Elizabeta.
– Dobili smo pomoć treći, četvrti i peti mjesec. Mirovinsko, zdravstveno i 4.000 kn za djelatnicu i za mene, ali sve ovo drugo, osim što nas je Grad spasio plaćanjem zakupnine, smo jednostavno morali plaćati. Sa 4.000 kn platiti režije za poslovni prostor, a gdje su režije za doma? Bilo me strah kako ćemo, jer nisam naučila da ne otvorim dućan i da mi nitko ne uđe, a to je trajalo jako, jako dugo, objašnjava Josipa.
“Ne želimo biti teret”
– Prihvatili smo da sigurnost ne postoji, ništa nije sigurno. Ali, zašto postoje dvostruki kriteriji? Zašto podnosimo teret krize samo mi mali poduzetnici? Mi želimo raditi, stvarati, investirati, zapošljavati. Ne želimo biti na teret ove države, ali nam treba pomoć sada, kaže Elizabeta.
– Moj djed je obrt otvorio ’35., moji roditelji su ga preuzeli od mog djeda, ja sam preuzela obrt od njih. Moja je želja da se ovaj obrt ne ugasi, ali ako se situacija neće popraviti, bit ću primorana ili proširiti asortiman na nešto drugo ili se početi baviti još nečim uz ovaj posao, a ono zadnje što bi htjela je da se ugasi. Ovo je ipak jedna tradicija koja je u ovom gradu 80 godina i mislim da svaki grad mora imati obrtnike, kaže Josipa, piše HRT.
