Novo istraživanje pokazalo je koliko naši geni utječu na naše ponašanje. Znanstvenici mogu dešifrirati naš individualni genetski kod, slijed od 3,2 milijarde DNA kodova jedinstvenih za svakoga od nas.
Istraživanje je pokazalo da geni mogu utjecati ne samo na našu visinu, boju očiju, građu tijela i boju kose, već i na naše mentalno zdravlje, dugovječnost, inteligenciju i impulzivnost. Takve se osobine u različitom stupnju zapisuju u naše gene. Većina tih gena određuje naš mentalni sklop već u maternici – poznato je da možemo proučavati dječji mozak čak i 20 tjedana prije rođenja.
U mozgu još nerođenog djeteta događaju se promjene koje snažno koreliraju s genima i koje mogu “najaviti” poremećaj, primjerice, autističnog spektra ili, primjerice, poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD). Upravo ta kombinacija genetike i promjena u mozgu mogu predisponirati za poremećaje koji će se razviti tek nakon nekoliko desetljeća – primjerice, za poremećaj shizofrenije.
Epigenetika je znanstvena disciplina u biologiji, odnosno genetici, koja proučava nasljedne promjene u ekspresiji gena koje nisu uzrokovane promjenom u DNK nizu. Koristi se također za proučavanje stabilnih, dugoročnih promjena u transkripcijskom potencijalu stanice koje nisu nužno nasljedne. Ta znanost ne gleda na promjene samih gena, već na “oznake” koje život (i priroda) ostavljaju na gene.
Jedno istraživanje iz 2014. proučavalo je epigenetske promjene na miševima. Miševi vole slatkasti miris trešanja, pa kad im miris dođe do nosa, osvijetli se “zona užitka” u mozgu, motivirajući ih da se vrzmaju okolo i traže poslasticu. Istraživači su ovaj miris odlučili upariti s blagim električnim udarom, a miševi su se brzo naučili da će im se nešto loše dogoditi ukoliko budu skakali na trešnju. Studija je otkrila da se ovo “novo sjećanje” prenosi generacijama. Potomci miševa bojali su se trešanja, unatoč tome što sami nisu doživjeli električni udar. Prvi miševi koji su doživjeli udar doživjeli su i promjene na genima.
Ovo je kontinuirano istraživanje i relativno nova znanost, pa se postavlja pitanje kako bi se ista mogla primijeniti na ljudima. Jedno istraživanje pokazalo je da su oni koji su preživjeli Holokaust i njihova djeca imali epigenetske promjene u genu povezane s razinom kortizola, hormona koji “odgovara” na stresne situacije. Ipak, dokazano je da se cijela genetska slika, pa tako i uspomene koje su proživjele generacije, a ne mi sami, mogu mijenjati, piše Science alert.
Uzmimo za primjer vožnju biciklom. Ne znamo kako se voziti kad se rodimo, ali pokušajima i pogreškama, uz nekoliko padova, možemo naučiti. Slično je i s genetikom. Stvaramo i jačamo neuronske veze dok se krećemo oko naše okoline i dočaravamo našu percepciju prostora koji nas okružuje. Ali tu je kvaka: ponekad nas prošla učenja zaslijepe za buduće istine:
Ova iluzija pokazuje koliko je teško promijeniti mišljenje o stvarima koje smo učili, koje su duboko utkane o nama.
Biološki determinizam teorija je koja ljudsko ponašanje objašnjava isključivo biološkim faktorima.
Riječ je o ideji koja govori da je ljudsko ponašanje u potpunosti urođeno, što s pravom čini ljude nervoznima.
Znanstvenici smatraju kako bismo trebali shvatiti da nas geni, koje ne možemo fizički mijenjati, ali na njima možemo raditi, ne ograničavaju ni sputavaju, prenosi RTL.
