Na optuženičkoj klupi suda u Zagrebu te su se 1972. godine našli Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik i Goran Dodig. Studenti kojima je režim u montiranom sudskom procesu želio presuditi zbog njihovih uloga studentskih vođa u Hrvatskom proljeću.
S druge strane su se redali svjedoci koji su, prema planu republičkog tužitelja, trebali potvrditi da su optuženi mladići bili neprijatelji naroda i države. Da su kovali urotu kojoj je cilj destabilizacija Titovog režima. I da su ciljali rušiti Jugoslaviju sa pozicija hrvatskog nacionalizma.
Čičak i Budiša odbili su govoriti o ulozi koju je svjedočenjem na tom suđenju imao Žarko Puhovski, umirovljeni sveučilišni profesor kojega je Zoran Milanović ovih dana optužio kao „drukera“ i „ništariju“ zbog kojega su nevini studenti „proljećari“ završili u zatvoru. Ante Paradžik je mrtav.
Goran Dodig, saborski zastupnik Hrvatske demokršćanske stranke, pristao je sa čitateljima Slobodne Dalmacije podijeliti svoja sjećanja sa toga suđenja. I prisjetiti se ponašanja Puhovskog iz tog vremena.
– On je djelovao u smislu optužbe. Ne želim govoriti protiv njega, ali je činjenica da nije bio čovjek – kazao je Slobodnoj Dodig, koji je u tom procesu osuđen na godinu dana zatvora. Kaznu je odslužio u Turopolju.
– Još prije nego što sam završio u zatvoru rekao sam mu da – ili se pravi da je iz Hlebine ili da je neznalica. Ne želim govoriti protiv njega, ali neću reći ni da je dobar čovjek, jer nije – ističe Dodig.
Među ljudima koje je tužitelj tada pozvao da svjedoče protiv njih bilo je, kaže Slobodnoj Dodig, još poznatih imena.
– Protiv naše četvorke svjedočio je i Slobodan Lang. On je griješio, ali je bio pošten čovjek. Njemu je bilo žao što je radio i nikad protiv njega ništa nisam rekao. Ili Čizmić Marović, on je isto svjedočio, ali nije govorio suvislo, pa je sudac Mihaljević rekao da ga naprosto ne može staviti u zapisnik – sjeća se Dodig.
Bilo je i svjedoka koji su se, prema njegovim riječima, zauzeli za optužene studente.
– Zamjenik rektora na suđenju je doslovce rekao „Pustite djecu, pustite ga na miru, nisu djeca ništa kriva“. Na njega je sudac bio jako ljut – zaključuje Dodig.
U namjeri da optuženim studentskim vođama dokažu krivnju, tužitelji su se odlučili za svjedoke pozvati niz njihovih kolega, također studenata, koji su bili bliski filozofskom časopisu Praxis koji je od sredine šezdesetih izlazio u Zagrebu. Praxis je, kao i Korčulanska ljetna škola, okupljao niz lijevih intelektualaca antidogmatske marksističke orijentacije stasalih na idejama vodećih europskih filozofa toga doba Herberta Markusea i Juergena Habermasa.
Praksisovci su Hrvatsko proljeće kritizirali najčešće sa pozicija jugoslavenskog unitarizma, smatrajući ih svojim ljutim ideološkim neprijateljima, pa su tužitelji očekivali da će upravo oni biti idealni svjedoci optužbe protiv „proljećara“.
Neki su očito opravdali njihova očekivanja. A neki baš i nisu, piše Slobodna Dalmacija.
