Saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto oglasila se na fb-u:
OBILJEŽAVANJE 25. OBLJETNICE OLUJE U REŽIJI VLADAJUĆE VRHUŠKE ŽALOSNO JE I UVREDLJIVO
Negirati genocid i simpatizirati ratne zločince ne može pridonijeti istinskom suočavanju s prošlošću, ni pomirbi – a činjenica da tajnik vlade fašističke tvorevine tzv. republike srpske krajine, Savo Štrbac, prima hrvatsku mirovinu je uvreda za zdrav razum
Možemo li zamisliti da u danima uoči i na sam 9. svibnja u Rusiji, gdje se slavi pobjeda nad nacionalsocijalizmom i fašizmom, u javnom prostoru, u medijima i u govorima državnih dužnosnika prevladava tema kako će ruski ministar i predstavnik njemačke etničke manjine otići na jedno od mnogobrojnih vojnih groblja njemačkih vojnika i zarobljenika te na taj način odati pijetet žrtvama?
Možemo li zamisliti da u danima uoči i na sam dan oslobođenja Praga u češkom javnom prostoru, u medijima i u govorima državnih dužnosnika prevladava tema kako će češki ministar s predstavnikom udruženja prognanih sudetskih Nijemaca položiti vijence i odati poštovanje nepravedno protjeranim civilima?
Možemo li zamisliti da u danima proslave oslobođenja Pariza u javnom prostoru Republike Francuske, u njihovim medijima i u govorima tamošnjih državnih dužnosnika prevladava tema kako će francuski predsjednik odati počast nepravedno i bez suda kažnjenim Francuzima (koji su navodno surađivali s Nijemcima)?
Na sva tri pitanja odgovor glasi – ne, ne možemo zamisliti. Sva ova tri događanja, to jest, proslave legitimne obrane od zločina su posebno uzvišene te ih se ne može na bilo koji način relativizirati.
Međutim, to relativiziranje i izjednačavanje neizjednačivog je ovih dana u ozračju obilježavanja 25. obljetnice veličanstvene pobjede nad srpskim, crnogorskim i JNA agresorom, obljetnice Oluje, izvedeno na jedan brutalan, uvredljiv, pa i protuzakonit način. Shizofreno je uspoređivati neusporedivo, ali ako ipak usporedimo vukovarsku kolonu nakon okupacije s izbjegličkom kolonom nakon Oluje, činjenice su (među ostalim) slijedeće.
Vukovarska kolona bila je genocidni progon proveden od agresorske vojne sile i sustavno progonstvo svih Nesrba. Hipotetski, da je netko od Hrvata i htio ostati u okupiranom Vukovaru, on to nije mogao, dok je stanovništvo srpske narodnosti od hrvatske vlasti sustavno pozivano da ostane na svojim ognjištima, a sam njihov odlazak u međuvremenu dokazano i presudom međunarodnog suda, bio je organiziran od lokalnih srpskih pobunjenika i Republike Srbije.
U vukovarskoj koloni srpski agresori odvajali su muškarce, te su svi sudionici obrane Vukovara bili sustavno izloženi zlostavljanju i ubijanju.
U izbjegličkoj koloni nakon Oluje hrvatska država nije izdvajala muškarce, niti su bilo koji od njih izloženi zlostavljanju, a kamoli ubojstvima, a tadašnji Ured za prognanike je dijelio hranu i piće svim sudionicima u koloni.
Ovdje treba istaknuti i ustrajno na to ukazivati kako se selektiranje i ubijanje muškaraca nije dogodilo samo u Vukovaru, nego je to bio dio sustavne srbijanske politike koju su provodili i u Vukovaru, i u Prijedoru, i u Škabrnji, i u Srebrenici, itd.
Ne zaboravite kako su na području tzv. Krajine za vrijeme okupacije srpski agresori činili masovne zločine. Istodobno, hrvatske su vlasti sustavno i organizirano radile čak i na sprječavanju mogućih pojedinačnih zločina na našoj strani – činjenica da u oslobođen Knin nije kao prva ušla domaća 4. brigada Hrvatske vojske, već 7. varaždinska, temeljni je dokaz da je hrvatsko vodstvo posebnu brigu vodilo u sprječavanju osvetničkih djela.
Ubojstvo 6 stanovnika sela Grubori, koje je za svaku osudu, iskoristiti za pokušaj blaćenja cijele oslobodilačko-vojne akcije Oluja činjenično je netočno i uvredljivo. Oni koji to rade čine kaznena djela uznemiravanja javnosti i nanošenja štete ugledu hrvatske države.
Ovih smo dana izloženi rijetko viđenoj manipulaciji main-stream medija u blaćenju Oluje, ponižavanju hrvatskih žrtava, te vrijeđanju zdravog razuma. Samo u slavonskom selu Tordinci ubijeno je 208 Hrvata civila, u općini Nuštar 63 Hrvata civila, u ličkoj Širokoj kuli 34, u Nadinu 14, itd. Međutim, tim žrtvama hrvatske vlasti ne daju pravi pijetet, te ih se time tretira kao žrtve manje vrijednosti. U većini ovih zločina nad civilima DORH do danas nije pokrenuo čak ni službenu istragu. To je civilizacijski skandal. Sjetite se, polovina od oko 8 tisuća ubijenih hrvatskih civila su žene i djeca.
To što radi Milorad Pupovac i, kako kaže, njegovo suho zlato Andrej Plenković dodatno čini nezacijeljene rane bolnijima. U sva ova događanja proteklih dana uključuje se i duhovni otac ove vlade i navodni stvarni vladar hrvatskog pravosuđa, Vladimir Šeks, koji hvali poteze svog političkog sina Andreja Plenkovića i svoga političkog istomišljenika Milorada Pupovca. Nije bez razloga u hrvatskoj javnosti prozvan stvarnim vladarom hrvatskog pravosuđa.
I tu dolazimo do epicentra problema. Kontrolirano i djelomično korumpirano hrvatsko pravosuđe ne istražujući ratne zločine propušta pravno utvrditi činjenice i procesuirati srpske ratne zločince. Vrlo pažljivo, godinama se izbjegava optužnicama jasno optužiti vrhušku JNA. Usto, hrvatsko pravosuđe, štiteći korupciju na visokoj društvenoj razini, omogućuje kontrolu medija, te sveopću društvenu manipulaciju.
Rezultat te sveopće i ciljane društvene devastacije jest da tajnik Vlade tzv. Krajine i sadašnji šef udruženja „Veritas“ prima mirovinu hrvatske države. Ta tzv. vlada čiji je tajnik Štrbac bio, ubijala je ljude, palila kuće, pljačkala imovinu, bombardirala Zagreb kasetnim bombama, itd.
Da naše pravosuđe vrši svoju dužnost Savo Štrbac bio bi zbog ratnih zločina osuđen, te bi mu bio postavljen imovinsko-pravni zahtjev zbog nanošenja materijalne i nematerijalne štete Hrvatskoj, i naravno da nikada hrvatsku mirovinu ne bi vidio. Isplaćivanje mirovine Savi Štrbcu jednako je kao kada bi Poljska isplaćivala mirovinu SS-zapovjedniku Hansu Franku.
Također, pohvala od main-stream medija na račun potpredsjednika Vlade upitnog legitimiteta, Borisa Miloševića, zato što je došao na proslavu Oluje, neviđena je drskost. Žele li time hvalitelji sugerirati da bi potpredsjednik hrvatske vlade mogao učiniti bilo što drugo, možda napadati Oluju? Potpredsjednik hrvatske vlade prije svega se mora držati Ustava i zakona (u ovim okolnostima moram reći – “morao bi se držati Ustava i zakona”). Ustavnim zakonom Oluja je definirana kao temelj hrvatske državnosti, i stoga je stvar u potpunosti jasna: svi državni dužnosnici se moraju držati Ustava.
Sve žrtve koje su kroz povijest svoje živote dale za Hrvatsku obvezuju sve demokratski misleće ljude u Hrvatskoj da se suprotstave odnarođenoj i korumpiranoj društvenoj eliti, te se izborimo za pravednu Hrvatsku u kojoj će zakoni za sve vrijediti jednako, jer samo takva Hrvatska može opravdati žrtve koje su date za nju, te dati perspektivu nama i budućim naraštajima. Pravda i pravna država nemaju alternativu, napisala je Vidović Krišto.
Analiza: Zašto Andrej Plenković i ovakav HDZ neće donijeti prosperitet Hrvatskoj
