Piše: Neven Pavelić
Andrej Plenković dobar je diplomat, i to je pokazao više puta do sad, polako se profilira i u dobrog političara. No, pitanje je li to dovoljno da bi se Hrvatska izvukla iz gospodarske, političke i moralne kaljuže u kojoj se već duže vrijeme nalazi. I pitanje je za čije interese koristi svoj politički talent.
Plenkovićeva Vlada i Plenkovićev HDZ do sada su samo pospiješili još dublji zaron u živo blato tzv. Duboke države u Hrvatskoj, ljudi odlaze iz ove prelijepe zemlje i nikoga za to nije briga. Po plodovima ćete ih prepoznati. Ili po zadržavanju stanja s trulim plodovima.
MVP i diplomacija
Krenimo iz njegovog matičnog resora, Ministarstva vanjskih poslova. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović javno je kritizirala stanje u diplomaciji, spominjala je da neki hrvatski diplomati uopće ne rade u interesu države.
Što se promijenilo za Plenkovićeve Vlade? Ništa, ni ne može se promijeniti, kad je Plenković iz istog kadrovskog bazena, kao i većina hrvatske diplomacije.
Njegov obiteljski i politički habitus zapravo je najbolje opisao bivši šef SDP-a Zoran Milanović.
Njih dvojica su, naime, ne samo prijatelji, nego i pripadnici iste Crvene buržoazije, djece podobne komunističke oligarhije, koja je kasnije kroz godine ponovo zavladala i vlada svim hrvatskim resursima.
Sljednici iste one komunističke partije koja je hladnokrvno poslije Drugog svjetskog rata likvidirala tisuće Hrvata, pobacala ih u jame.
Da, i istjerala iz njihovih stanova i kuća, s njihovih polja da bi im sve to otela, a podatke, dokumentaciju, naredbe, presude prijekih sudova, imena komunističkih počinitelja zvjerstava još uvijek dobro skriva po raznim arhivima.
Milanović je, dakle, svom prijatelju i suborcu iz Ministarstva vanjskih poslova Plenkoviću javno poručio da mu bolje pristaje liberalno krilo SDP-a nego čelno mjesto HDZ-a. I bio je u pravu.
Tuđmanova ideja pomirbe nije uspjela, danas se u Hrvatskoj može prosperirati po istom ideološkom ključu kao i prije 1990. – djeca tipa Milanovića i Plenkovića ostaju, ostali naprijed, preko granice i neka vam je sa srećom.
Ministarstvo kulture
Već izborom ministrice kulture Nine Obuljen postalo je jasno da Plenkovićeva Vlada ide, u hrvatskom političkom smislu, lijevo i ljevije i kreće u zaštitu parapolitičkih struktura i osoba ideološki ili sentimentalno vezanih bivši totalitarni sustav.
U novinarskim krugovima kada je Kukuriku koalicija došla na vlast, špekuliralo se o tome tko će postati ministar kulture.
Jedna od potencijalnih kandidatkinja Milanovićeve vlade za to mjesto, pričalo se tada, bila je Nina Obuljen. No, SDP nije u pregovorima oko raspodjele plijena dobio ministarstvo kulture, pa je Ninu Obuljen trebalo smjestiti negdje.
HAVC je bio to mjesto, jer jedna takva lijevima mila kulturno društveno-politička stručnjakinja ne može ostati bez pristojnih prihoda.
Afera s HAVC-om više nije afera, ministrica Obuljen prošla je neokrznuta, DORH neće biti agilan na tim predmetima, ipak su zadnja dva šefa DORH-a iz istog tog kadrovskog bazena.
Lijevi mediji i lijeve parapolitičke skupine zadovoljne su radom ministrice Obuljen, prosvjeda nema, o njoj se po medijima ne piše loše, tako da neke protuzakonitosti u njezinom resoru uopće nisu bitne.
Ona odgovara Dubokoj državi, sve će, dok ona i Plenković budu imali glavnu riječ, biti onako kako spada – kadrovi zaštićeni, plaće stižu na račune, a još se ponešto i dodatno zaradi. Nitko neće problematizirati činjenicu da je isto ministarstvo godinama financiralo tzv. Civilni sektor iz kojega se uvaženi i istaknuti članovi regrutiraju u druge parapolitičke organizacije ili primjerice u političku stranku.
Poluge moći su očuvane
Tako su i dalje sačuvane dvije vrlo jake poluge društvene moći, kultura i mediji, te vanjska politika i diplomatska predstavništva. Ljudi koji rade u tim društvenim sektorima po svom profilu svi bi mogli proći i kao stručnjaci da se nije dogodila za njih ta nesretna 1991. i osamostaljenje Hrvatske.
Andrej Plenković mogao bi biti perspektivni karijerni diplomat Jugoslavije, primjerice u Rusiji, Nina Obuljen bez ikakvog problema raditi u Beogradu u nekome od saveznih komiteta za društveno politička pitanja i gađati komuniste iz južne Srbije mobitelom, ako bi spomenuli neke komunističke zločine, slučajno.
Njihov CV bio bi besprijekoran, obiteljska povijest ugledna. Isto tako i Zoran Milanović, ne bi možda bio u Bruxellesu, ali bi se kao uspješni jugoslavenski ataše, s tatinim zaleđem, dobro snašao u Pjongjangu.
I ništa od navedenog ne bi bio problem da u Hrvatskoj ima mjesta za Hrvate koji u Jugoslaviji ne bi mogli proći u društvu i politici, jer ne bi bili podobni.
Tragedija je da ne mogu proći ni u Hrvatskoj, jer osim politike i društvenih zanimanja općenito, ne može se prosperirati ni u gospodarstvu, pa opet moraju trbuhom za kruhom. Kao što kaže stih jedne u osamdesetim godinama popularne pjesme: Na strateškim mjestima njihovi ljudi…
Tu famoznu privatizaciju, ne treba to smetnuti s uma, odradili su većinom direktori i direktorčići iz komunističkog sustava i tako su u Hrvatskoj samo oplodili svoje dotadašnje funkcije. U njihovim današnjim tvrtkama pažljiva je kadrovska selekcija za viša mjesta i na njih je moguće samo doći – ako ste podobni. Pogledajte samo kakva su se sve imena zapošljavala u Agrokoru, čiji su to sinovi, prijatelji, politički pokrovitelji.
I kako je sve to završilo? Agrokor je propao, a ostavštinu veza tate Todorića iz Centralnog komiteta i Franje Lukovića, doseljenika iz Jugobanke u Zagrebačku pojeli su, kakve li ironije, Rusi. Spašava ga HDZ na čelu s Plenkovićem.
Hrvatskoj dobro ne ide i nikad joj neće ići ako i dalje bude crpila kadrove iz tog, dokazano za Hrvate i društvo beskorisnog kadrovskog bazena.
Oni se brinu za sebe i svoje, i nije ih briga što narod stenje i krepava, opljačkan od banaka i iscijeđen do kraja negativnom selekcijom vladajućih struktura, bježi iz krvlju plaćene domovine.
Iz tog bazena Plenković je u HDZ-u angažirao stručnjaka koji je vodio kampanje SDP-u, Josipoviću… i masno mu platio slogan Vjerodostojno. Vjerodostojno što?
Samo onaj tko stane na rep dubokoj državi tako da glave aždaje počnu cviliti na dobrom je putu da hrvatsko društvo počne izvlačiti iz gliba, i taj bi trebao na prvim sljedećim izborima doći na vlast. Samo, nažalost, takav se scenarij neće dogoditi, a jadnu i napaćenu Hrvatsku na daljnje cijeđenje uzimaju kadrovi iz jednog te istog bazena.
