Ustavni sud potvrdio je da se na sudovima ne moraju provoditi dokazni postupci u privatnim tužbama protiv banaka na temelju kolektivne presude u slučaju franak!

Ponovno imamo izvrsne vijesti, ovaj put s Ustavnog suda Republike Hrvatske, piše Udruga Franak.

Ustavni sud donio je 10. lipnja 2020. značajnu presudu U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda RH Rev-3142/18. RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda RH po reviziji Rev-3142/18. Tom revizijom Vrhovni sud RH, ukratko, odlučio je sljedeće:

1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak.
2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak.

Odbijanjem tužbe RBA banke, Ustavni sud je zapečatio odluku Vrhovnoga suda RH iz revizije Rev-3142/18, i time je jasno i glasno poručio sljedeće:

„Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“

Ustavni sud je tom presudom dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude. Tako je znatno olakšan put do obeštećenja za sve tužitelje na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Citiramo dijelove presude koji o tome govori:

„22. Ustavni sud također ocjenjuje da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi definiranoj člankom 116. stavkom 1. Ustava, iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).

25. U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“

Kompletna odluka nalazi se na linku:

https://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/fOdluka.xsp?action=openDocument&documentId=C12570D30061CE54C125858A003EBA23

Ujedno informiramo javnost kako se Udruga Franak ne bavi samo CHF kreditima, nego se bavi svim nepoštenim kreditima, bez obzira na valutnu klauzulu, i pomaže svim budućim tužiteljima da dođu do svojega novca.

Udruga Franak poziva sve pravne i fizičke osobe koje su ugovarale kredite ili leasing prije 2013. da se jave Udruzi Franak na mail adresu [email protected] radi savjetovanja o potencijalnoj tužbi protiv banke odnosno leasing kuće.

Cijela odluka:

Broj: U-III-2233/2019
Zagreb, 10. lipnja 2020.

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Snježana Bagić, Mario Jelušić, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u Zagrebu, koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta sa sjedištem u Zagrebu, na sjednici održanoj 10. lipnja 2020. jednoglasno je donio

O D L U K U

Ustavna tužba se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u Zagrebu (u daljnjem tekstu: podnositeljica), koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta sa sjedištem u Zagrebu, podnijela je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. (u daljnjem tekstu: osporena presuda Vrhovnog suda).

1.1. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijena je podnositeljičina revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj: Gž-2152/17-2 od 6. srpnja 2018. (u daljnjem tekstu: osporena drugostupanjska presuda), a kojom je također odbijena podnositeljičina žalba i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-5534/15-21 od 13. rujna 2017. (u daljnjem tekstu: osporena prvostupanjska presuda).

1.2. Podnositeljica je u povodu navedene drugostupanjske presude podnijela ustavnu tužbu 4. listopada 2018. koja se vodila pod brojem U-III-3573/2018, te istodobno s ustavnom tužbom i reviziju Vrhovnom sudu. Dopisom Ustavnog suda od 11. listopada 2018. podnositeljica je obaviještena da će Ustavni sud zastati s ustavnosudskim postupkom do donošenja odluke Vrhovnog suda koju je podnositeljica dužna dostaviti Ustavnom sudu te je poučena o daljnjim postupovnim mogućnostima nakon primitka odluke Vrhovnog suda.

1.3. Budući da je ovdje osporenom presudom Vrhovnog suda revizija odbijena, podnositeljica je o tome obavijestila Ustavni sud podneskom od 29. travnja 2019. te je 20. svibnja 2019., u roku propisanom člankom 64. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijela novu ustavnu tužbu u povodu osporene presude Vrhovnog suda. U odnosu na navedenu ustavnu tužbu otvoren je ovaj predmet broj: U-III-2233/2019.

2. Podnositeljica tvrdi da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona, pribavljen je spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-5534/15.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

4. Podnositeljica je banka čije su odredbe općih uvjeta poslovanja o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu utvrđene nepoštenim u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je presudom Vrhovnog suda broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.

5. Protiv podnositeljice je 2015. godine pokrenut parnični postupak radi utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkom ugovoru o stambenom kreditu od 30. travnja 2007. i radi povrata neosnovano naplaćenih kamata u iznosu od 39.833,04 kuna s pripadajućim kamatama i parničnim troškovima.

5.1. Nakon postupka dokazivanja, osporenom prvostupanjskom presudom ocijenjeno je da spornom odredbom ugovora o kreditu nije utvrđena referentna stopa za koju se veže promjena početne kamatne stope niti su u ugovoru bili navedeni potrebni elementi za koje se veže promjena i način promjene redovne kamate. U tom kontekstu je dalje utvrđeno da o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi korisnica kredita nije mogla pojedinačno pregovarati te da je podnositeljica pri sklapanju ugovora nije upoznala s načinom formiranja kamatne stope. Zaključeno je da korisnica kredita, koja je postupala s pažnjom prosječnog potrošača, nije mogla predvidjeti da će kamatna stopa narasti dva ili tri puta.

5.2. Stoga je primjenom pravnog shvaćanja izraženog u presudama Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom i tužbeni zahtjev prihvaćen, uz istodobno odbijanje podnositeljičinog prigovora zastare bez posebnog obrazloženja.

6. Osporenom drugostupanjskom presudom odbijena je podnositeljičina žalba. Drugostupanjski sud je utvrdio da nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka i prihvatio kao pravilno činjenično stanje utvrđeno osporenom prvostupanjskom presudom.

6.1. U odnosu na žalbene navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava na pitanje ništetnosti spornih odredaba ugovora, drugostupanjski sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj nije pojedinačno pregovarano i kojom nije utvrđeno kako će dolaziti do promjene kamatne stope (nije utvrđena referentna stopa), već je promjena prepuštena jednostranoj odluci banke, zbog čega je na ovaj slučaj primjenjivo stajalište Visokog trgovačkog suda zauzeto u pravomoćnoj presudi broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

6.2. U odnosu na odbijanje podnositeljičinog prigovora zastare, drugostupanjski sud je utvrdio da o tome nema obrazloženja u prvostupanjskoj presudi, pa je meritorno razmatrajući taj prigovor utvrdio da je ipak neosnovan navodeći da je prekid roka zastare pojedinačnog zahtjeva potrošača u konkretnom slučaju nastupio podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupku okončanom presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., i počeo ponovo teći nakon pravomoćnosti navedene presude. Pritom se drugostupanjski sud pozvao na stajalište Vrhovnog suda zauzeto presudom broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Budući da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 2015. godine, ocijenjeno je da nije protekao opći rok zastare od pet godina propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11. – članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza i 78/15.).

7. S obzirom na to da je osporena drugostupanjska presuda donesena na temelju članka 373.a Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. – članak 145. Zakona o sudovima i 89/14. – odluka USRH broj: U-I-885/2013; u daljnjem tekstu: ZPP), podnositeljica je podnijela reviziju Vrhovnom sudu u kojoj je u bitnom prigovarala pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na pitanje je li u konkretnom slučaju primjenjivo pravno shvaćanje o nepoštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na sporno pitanje zastare.

8. Osporenom presudom Vrhovnog suda revizija je odbijena kao neosnovana.

8.1. U odnosu na navode podnositeljice da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., zbog čega bi prema viđenju podnositeljice u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, Vrhovni sud dao je sljedeće obrazloženje:

“Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze, interpretirao je sadržaj provedenog dokaza (saslušanjem tužiteljice), analizirao je tvrdnje tuženice, njezin iskaz ocijenio je vjerodostojnim, te je utvrdio da ‘tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu ugovornih odredbi, da joj je od strane tuženice predstavljeno da se radi o sigurnom kreditu, čak skoro kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa, da se radilo o valuti za koju su joj prezentirali da je najsigurnija valuta, da tužiteljica nije upoznata s načinom formiranja kamatne stope, da nije znala da je dobila akcijsku kamatnu stopu koja je za 1,5 postotnih poena bila niža od tada važeće kamatne stope’, pa je zaključio da je tužiteljica postupala s pažnjom prosječnog potrošača, da joj nije moglo biti poznato da će kamatna stopa narasti 2 ili 3 puta, da tužiteljica ne bi sklopila predmetni ugovor da je bila upoznata s načinom formiranja kamatne stope, točnije da joj nitko nije posebno objasnio da će dobiti nešto drugačije od onog što je očekivala i da je u postupku ishođenja kredita bila u podređenom položaju. Iz provedenih dokaza nadalje proizlazi da sud nije prihvatio kao istinite tvrdnje tuženice da je sve djelatnike obučavala na način da potrošačima ukazuju na rizik-bitne promjene kamatne stope odnosno da bi u tom pravcu tužiteljica bila upozorena.
Prema navedenom, neosnovano tuženica tvrdi da navedene okolnosti nižestupanjski sud nije cijenio jer je sva navedena utvrđenja i ocjenu provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio.
Neosnovano se tuženica poziva na čl. 2. b Direktive 93/13 EEZ-e kada tvrdi da joj direktiva daje mogućnost jednostrane izmjene kamatne stope bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ako za to postoji valjani razlog i ako obavijesti potrošača, koji može raskinuti ugovor, kao i na odredbu čl. 11.a st. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (‘Narodne novine’ broj 112/12 – dalje: ZPK), koji propisuje da parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane (npr. Libor) te da su u konkretnoj situaciji sudovi bili dužni ispitati je li tuženica imala opravdani razlog za promjenu kamatne stope, a to iz razloga jer o svim takvim prigovorima ovaj sud već iznio jasno pravno shvaćanje odluci ovog suda poslovni broj Revt-249/14.”

8.2. U odnosu na neosnovanost prigovora zastare Vrhovni sud iznio je sljedeće shvaćanje:

“Neosnovano se tuženica u podnesenoj reviziji poziva i na pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova vezano za prigovor zastare jer je i u odnosu na izneseni prigovor ovaj sud dao jasno pravno shvaćanje u odluci ovog suda poslovni broj Rev-2245/17, pa u tom pravcu nema potrebe ponavljati tuženici već poznato pravno shvaćanje ovog suda koji u svemu ostaje pri shvaćanju iznesenom u navedenoj odluci, pogotovo što pri iznošenju navedenog prigovora tuženica u podnesenoj reviziji ponavlja argumente koje je i ranije bezuspješno iznosila.”

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

9. Podnositeljica u ustavnoj tužbi tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu sudsku odluku i zabrane proizvoljnosti (arbitrarnosti), načela jednakosti oružja i prava na nepristran sud, sve u vezi s ustavnim jamstvom jednakosti pred zakonom.

10. Podnositeljica u bitnom tvrdi da je pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud iznio, kako u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, odnosno primjenjivosti pravnog shvaćanja iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u konkretnom slučaju, tako i u pogledu spornog pitanja zastare, proizvoljno jer, prema viđenju podnositeljice, ne bi proizlazilo iz mjerodavnog materijalnog prava.

10.1. Prigovara i da je mjerodavno pravo u konkretnom slučaju primijenjeno retroaktivno, ne navodeći određeno kad su mjerodavna pravna pravila stupila na snagu, ali tvrdeći da nisu bila na snazi u vrijeme sklapanja spornog potrošačkog ugovora.

10.2. U tom kontekstu podnositeljica također tvrdi da u osporenoj presudi Vrhovni sud nije dao dostatne i relevantne razloge za zauzimanje ovdje osporenih pravnih shvaćanja. Smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda nelogična i nerazumljiva pa se stoga poziva na načelna stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetu Vusić protiv Hrvatske (br. 48101/07, presuda od 1. srpnja 2010.).

11. Podnositeljica nadalje tvrdi da je shvaćanjem Vrhovnog suda prema kojem se u pojedinačnim potrošačkim sporovima pokrenutim nakon pravomoćnosti presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava ne treba iznova preispitivati nepoštenost (ništetnost) spornih odredaba potrošačkih ugovora (jer je o tom pitanju pravomoćno odlučeno presudom donesenom u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava), povrijeđeno načelo jednakosti oružja, odnosno procesne ravnopravnosti, jer je onemogućena dokazivati o protivnom, odnosno da sporne odredbe ne bi bile nepoštene (ništetne) u konkretnom slučaju.

12. Podnositeljica nadalje tvrdi da je proizvoljno pravno shvaćanje Vrhovnog suda o prigovoru zastare u konkretnom slučaju, pri čemu ustvari osporava shvaćanje tog suda izraženo u presudi broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. te iznosi vlastito shvaćanje o tome kako bi u konkretnom slučaju mjerodavno pravo trebalo primijeniti. Pritom tvrdi da Vrhovni sud stvaranjem novih pravnih pravila kroz sudsku praksu narušava ustavno načelo trodiobe vlasti i arbitrarno preuzima ulogu zakonodavca.

13. Na kraju, kada iznosi navode o povredi prava na nepristran sud, podnositeljica tvrdi kako “arbitrarnost i proizvoljnost suda u primjeni propisa, kako je opisano u ovoj tužbi, upućuje na pristranost svih sudova, uključujući najvišeg suda u državi”. Drugih razloga o navodnoj pristranosti sudova ne iznosi.

IV. MJERODAVNO PRAVO

14. Članak 502.c ZPP-a glasi:

“Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.”

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

15. Polazeći od sadržaja podnositeljičinih prigovora, Ustavni sud utvrđuje da je navode ustavne tužbe potrebno ispitati s aspekta članka 29. stavka 1. Ustava koji u mjerodavnom dijelu glasi:

“Članak 29.
Svatko ima pravo da … neovisni i nepristrani sud pravično … odluči o njegovim pravima i obvezama …
(…)”

16. Podnositeljica tvrdi da su sudovi, a posebno Vrhovni sud, u konkretnom slučaju bili pristrani, a da je ta pristranost razvidna iz navodno proizvoljne (arbitrarne) primjene mjerodavnog materijalnog prava. Ustavni sud utvrđuje da ovim prigovorima podnositeljica nije ukazala na određene okolnosti koje bi upućivale da su suci u konkretnom slučaju pokazali bilo kakvu osobnu pristranost (subjektivni kriterij) niti je ukazala na provjerljive činjenice koje bi mogle potaknuti dvojbu u nepristranost sudova (objektivni kriterij). Slijedi da je ovaj prigovor supstancijalno neobrazložen pa ne postoji ustavnopravna bit stvari o kojoj bi Ustavni sud odlučivao.

17. Podnositeljica osporava da bi u konkretnom slučaju bilo primjenjivo pravno shvaćanje o nepoštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Tvrdi da je proizvoljno i nedostatno obrazloženo shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, zasnovano na članku 502.c ZPP-a, i da je u tom dijelu mjerodavno pravo retroaktivno primijenjeno. U bitnom ističe da je takvo shvaćanje protivno načelu jednakosti oružja jer onemogućuje podnositeljicu da u parnicama povodom individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača dokazuje protivno, odnosno da sporne odredbe ne bi bile nepoštene sukladno okolnostima svakog pojedinačnog slučaja.

18. Premda se ustavna tužba u bitnom dijelu iscrpljuje u iznošenju vlastitog viđenja podnositeljice o tome kako je u konkretnom slučaju mjerodavno pravo trebalo primijeniti, odnosno prigovorima “četvrtog stupnja” koji u načelu ne otvaraju pitanje povrede ustavnih prava (usporedi s odlukom i rješenjem broj: U-III-5424/2016 od 12. prosinca 2019., www.usud.hr, vidi točke 24. – 24.2. i 27. – 27.1.), Ustavni sud utvrđuje da je ovdje sporno pitanje navodne proizvoljnosti i retroaktivne primjene stajališta Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (članak 502.c ZPP-a), te navodne posljedične povrede načela jednakosti oružja, prvi put podneseno Ustavnom sudu na odlučivanje. Stoga će ove prigovore Ustavni sud ispitati u biti stvari.

19. Pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka, a koji obuhvaća, inter alia, zabranu proizvoljnog (arbitrarnog) postupanja i odlučivanja sudova te obvezu poštivanja načela jednakosti oružja i prava na kontradiktoran postupak.

20. Zaključku da je određena odluka suda proizvoljna ponajviše doprinosi nedosljednost sudova u odlučivanju i nedostatnost razloga iznesenih u obrazloženju sudske odluke (odluka Ustavnog suda broj: U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točka 13.1., www.usud.hr). Međutim, pravo na obrazloženu sudsku odluku nije apsolutno i ne zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točku 13.2. i tamo navedenu praksu, www.usud.hr). Stoga odgovor na pitanje jesu li razlozi koje su sudovi dali za donošenje odluke dostatni i relevantni ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, navodima stranaka te pravnoj naravi postupka i odluke koji su posrijedi (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-4670/2018 od 11. rujna 2019., točku 13.3. i tamo navedenu praksu, www.usud.hr).

21. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud utvrdio, a što je kasnije prihvatio i detaljno obrazložio i Vrhovni sud, kako u konkretnom slučaju spornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačkog ugovora nije utvrđena referentna stopa niti drugi parametri promjene stope, a pritom su posrijedi isti razlozi zbog kojih su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi općih uvjeta poslovanja podnositeljice ocijenjeni nepoštenim (ništetnim) presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Slijedi da su u osporenim presudama dani dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je potonja pravomoćna presuda donesena u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava primjenjiva u konkretnom slučaju.

22. Ustavni sud također ocjenjuje da je Vrhovni sud, postupajući sukladno svojoj ustavnoj ulozi definiranoj člankom 116. stavkom 1. Ustava, iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, pritom dovodeći u vezu odredbu članka 502.c ZPP-a s okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača. U tom kontekstu Ustavni sud ne nalazi da bi navedeno stajalište Vrhovnog suda bilo neobrazloženo ili na bilo koji način proizvoljno (arbitrarno).

23. Podnositeljica tvrdi da su zaključci Vrhovnog suda o neosnovanosti prigovora zastare u konkretnom slučaju proizvoljni te da nisu primjereno obrazloženi. Ustavni sud ističe da je osporena presuda u tom dijelu primjereno obrazložena i da se Vrhovni sud pozvao na stajalište tog suda o ovdje spornom pitanju prekidu roka zastare koje je zauzeto presudom broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Prigovore o navodnoj proizvoljnosti tog stajališta Ustavni sud je već ispitao i ocijenio neosnovanim odlukom broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. (www.usud.hr, vidi točke 27. – 27.3. odluke). Slijedi da je ovaj prigovor očito neosnovan pa ne postoji ustavnopravna bit stvari o kojoj bi Ustavni sud odlučivao.
24. U odnosu na navode da bi primjena članka 502.c ZPP-a u konkretnom slučaju bila retroaktivna, Ustavni sud najprije primjećuje da podnositeljica ne prigovara da bi u ovom slučaju navedena odredba ZPP-a imala retroaktivan učinak na način da bi zakonodavac retroaktivno intervenirao u supstancijalna prava podnositeljice zajamčena Ustavom. Budući da Ustavni sud u tumačenju odredbe članka 502.c ZPP-a u konkretnom slučaju ne nalazi ništa proizvoljno ili očito nerazumno, slijedi da ovaj prigovor ne otvara pitanje povrede Ustavom zajamčenih prava (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu Anheuser Busch Inc. protiv Portugala [Vv], br. 73049/01, §§ 83. – 86., presuda od 11. siječnja 2007.).

25. U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

26. Na kraju, Ustavni sud primjećuje da navedeno shvaćanje u konkretnom slučaju ni nije moglo biti od utjecaja na ishod spora i pravičnost postupka u cjelini jer je, kako utvrđuje Vrhovni sud, prvostupanjski sud (“iako nije trebao”) izveo predložene dokaze na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) spornih odredaba potrošačkog ugovora.

27. Slijedom navedenog, a na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

PREDSJEDNICA VIJEĆA
Ingrid Antičević Marinović, v. r.

Facebook Komentari