Jesu li hrvatske političke stranke psihopati: Koji su simptomi psihopatskog poremećaja i imaju li ih stranke kao pravne osobe

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

U knjizi „Korporacija: Patološka potjera za profitom i moći“ (Bakan, 2004.), kasnije i svjetski popularnom istoimenom dokumentarcu (2011.) korporaciji kao pravnoj osobi dijagnosticira se psihopatski poremećaj, ako ne i psihotičnost.

Fizičke osobe koje imaju taj poremećaj su zatvorene u psihijatrijske ustanove jer se drži kako je poremećaj neizlječiv. Pokušajmo ista mjerila primijeniti na političke stranke, napose velike, dugotrajne, hijerarhijski organizirane, društveno sveprisutne i dugovladajuće. Razni su čimbenici čije se postojanje uzima kao klinička potvrda dijagnoze psihopatskog poremećaja, različit im je broj i različito ih se grupira.

Vrednovanje simptoma se kreće od 0 = nema simptoma, preko 1 = ima ga djelomično ili su informacije pomiješane i nemoguće je odlučiti do 2 = razumno je pretpostaviti kako simptom postoji.

Koji su simptomi psihopatskog poremećaja i imaju li ih stranke kao pravne osobe?

(1) Površnost? Da. Nedostatak dugoročnih planova i provedbi pa tim slijedom kratkoročni planovi i površna rješenja lako su dokazivi = 2.

(2) Grandioznost? Da. Nedvojben i svakodnevno manifestan osjećaj vlastite presudnosti za povijesna, sadašnja i buduća društvena zbivanja = 2.

(3) Obmanjivanje? Da. Lako dokaziv kontinuitet u iznošenju namjerno pogrešno tumačenih, nepotpunih, potpuno netočnih i izmišljenih informacija, namjera, postupaka i učinaka = 2.

(4) Lišenost kajanja? Da. Nedvojbeno i svakodnevno manifestno = 2.

(5) Lišenost empatije? Da. Izražena bešćutnost na patnje koje su nevažne za stranku = 2.

(6) Neodgovornost? Da. Redovito odbijanje stranačke i osobne odgovornosti = 2.

(7) Impulzivnost? Da/ne. Česta, ali ne i sveprisutna pojava naglih nekontroliranih reakcija u govoru i činjenju = 1.

(8) Slaba samokontrola? Da/ne. Česta, ali ne i sveprisutna pojava lake pojave ljutnje, gnjeva, bijesa, prijetnji, vrijeđanja i fizičkog napada = 1.

(9) Nedostatak ciljeva? Da. Redovita pojava nedostatka realističnih dugoročnih planova, tj. posjedovanje samo kratkoročnih i nerealističnih (usp. obećanja na početku mandata i ostvarenost na koncu) = 2.

(10) Neodgovornost? Da. Redovita pojava odbijanja osobne, službene i/ili profesionalne odgovornosti = 2.

(11) Adolescentsko anti-socijalno ponašanje? Da. = 2.

(12) Odraslo anti-socijalno ponašanje? Da. = 2.

Iz navedenog temeljem analogije s pacijentima slijedi kako političke stranke kao pravne osobne vrlo vjerojatno imaju psihopatski poremećaj i redovite psihotične epizode. O etiologiji se može samo nagađati. Ponovno po analogiji s pacijentima, ovdje se vjerojatno radi o kontinuitetu fizičkih osoba u takvim strankama i o njihovoj kritičnoj masi raspoređenoj u hijerarhijskoj strukturi na najodgovornije položaje. Na koncu, ponovno po analogiji s pacijentima koje se institucionalizira u psihijatrijske klinike i stranke ne bi bilo loše institucionalizirati, tj. po analogiji zabraniti im postojanje i djelovanje dok se ne dokaže drugačije.

Kako bi se u budućnosti spriječila pojava ovakvih stranaka kao pravnih osoba poželjno je svaku fizičku osobu na izbornoj listi stranke podvrgnuti kliničkom ispitivanju, a poticati kandidature neovisnih fizičkih osoba koje bi također bile ispitane. Iako se ovdje radi o nizu sličnosti i analogija, dakle, načelno o metafori psihopatskog poremećaja, možemo se pitati sljedeće. Kako to da kao društvo ljude s manifesnim psihopatskim poremećajem i redovitim psihotičnim epizodama bez imalo sumnje izdvajamo iz društva jer mu očito štete, a takve pravne osobe bile one korporacije ili političke stranke ne nego ih podržavamo, biramo i slavimo? Kako to da bismo na institucionalizaciju takvih fizičkih osoba da su nam npr. suradnici, susjedi ili poznanici pa čak i članovi uže obitelji ili prijatelji nakon štete koju nanose nama, sebi i okolini možda nevoljko, ali ipak pristali, a na zabranu pravnih osoba s istim simptomima ne, štoviše držimo ih dijelom našeg političkog identiteta?

Ako to vjerujemo, jesmo li i sami psihopati u mjeri u kojoj se angažiramo u političkom životu pri čemu se angažman stupnjuje od glasanja po građanskoj dužnosti preko javnog podržavanja, članstva i niže funkcije pa do srednje i visoke funkcije u stranci? Ako glasamo po građanskoj dužnosti je li glasanje za neovisne kandidate koji će vjerojatno prijeći prag, ni pod kojim uvjetima neće koalirati s takvim strankama i barem laički nalikuju na ljude koji nemaju psihopatski poremećaj abnormalna reakcija u abnormalnim okolnosti kao jedina normalna stvar za učiniti (kako je pisao V. Frankl) i koji su to?

Facebook Komentari