Lacković: Skupljao sam dresove i lopte 2003., a skokovi mi jako fale

Došlo je vrijeme za kraj. Stvarno je bilo lijepih trenutaka u kojima sam uživao, bilo je i onih malo manje lijepih, ali generalno sam ponosan na sve što sam napravio i što mi se dogodilo. Eto, sad tenisice o klin i idemo dalje raditi. Za početak pomoćni trener, ali i dalje ćemo se razvijati i vidjet ćemo gdje će to sve završiti, rekao je glasom punim zadovoljstva Blaženko Lacković (40), legendarni hrvatski lijevi vanjski koji se oprostio od igračke karijere nakon 23 godine zabijanja golova na rukometnim parketima, od čega 11 na onim bundesligaškim s 292 utakmice u Bundesligi i 919 golova.

Osim po fenomenalnim predstavama u Njemačkoj, hrvatska publika ga primarno pamti po nastupima u dresu reprezentacije u kojoj se ističe kao jedan od najboljih lijevih vanjskih koje smo ikada imali. Jedne od najljepših sjećanja bude medalje iz Portugala 2003. i Atene 2004. Upravo je na SP-u ovaj čuveni bek bio ‘mali Blaž’.

– Mogu reći da sam imao sreće što sam bio najmlađi u ovoj generaciji 2003. koja je bila blaža prema novima nego što su bile generacije prije (haha). Ovi prije su bili, što bi se reklo, ‘hard’ prema mlađima – kaže pa pojašnjava što je sve bio zadatak ‘novaka’:

– Moj zadatak je bio skupljati dresove, nositi lopte, kada se letjelo ja sam skupljao putovnice, uzeti karte, ‘čekirati’ sve. To se radilo bespogovorno. To se stvarno sve radilo. Zapravo, Igor Vori i ja smo bili najmlađi. Držali smo se disciplinirano njihovih stvari, ali nije bilo strašno. Ali bili su dobri, bili su blagi. Ni Vori ni ja nismo sitni, ali nikako ih nismo mogli zastrašiti. Godine se broje – kaže popularni Lac iz Novog Marofa.

– Bili smo Vori i ja dio cimeri, ali bio sam i s Metličićem, Sulićem, s mlađima koji su dolazili. Imao sam puno cimera. Vori i ja jesmo prošli puno generacija skupa, bilo je tu svega, ali anegdote ostaju u grupi – nasmijao se Blaž i nije nam htio otkriti tajne rukometnih cimera. Možemo samo slutiti što se iza tog smijeha krije, ali kako je rekao, neka ostane tajna.

– Olimpijsko zlato u Ateni bih izdvojio kao najbolji trenutak. Stajati u Ateni sa zlatnom olimpijskom medaljom, to je ipak san snova. Suigrači su mi svi bili dragi,tako da to ne mogu izdvojiti nekoga najdražeg. Ali zlato olimpijsko je stvarno bio san i pokraj Portugala i svega – kaže Blaž koji je te Atene bio jedan od ključnih igrača Hrvatske.

Kako je Domagoj Duvnjak jednom prilikom rekao: “Činilo se kao da može zabiti kada god hoće”. I je, doista, njegovi skokovi bili su paralelni onim košarkaškim. Nije bilo bloka dovoljno visokog za Lacov skok. Sada mu ti šutevi s trećeg kata, priznaje, nedostaju. Ipak, posljednjih godina afirmirao se u odličnog obrambenog igrača i upravo je obranu jako često igrao u Njemačkoj posljednjih sezona. Da se nađe koji Zagorac na tribini možda bi Lac i čuo s tribine: “Vužgi ga, Blaž!”

– Fale mi skokovi, fale. Ali budući da ih ne mogu napraviti, mogu ih samo na televiziji gledati – smije se i dodaje:

– Ali nije sve tako crno-bijelo. Kada čovjek pogleda iza sebe i vidi kako je to dobro bilo, naravno da zafali, ali eto sada sam postao obrambeni igrač, pravi šef obrane. Čuda se događaju! – kroz osmijeh dodaje.

Unatoč ljepoti Njemačke u kojoj uživa i njegova obitelj, supruga Nikolina i djeca Ika i Luka, srce vuče domovini.

– Ajoj, definitivno. Nama je lijepo ovdje, djeca su nam rođena tu, ali doći će vrijeme kada ćemo se vratiti. Mi osjećamo već sada da bi bilo lijepo živjeti u Hrvatskoj i čim se neke stvari malo poslože, kroz skoro vrijeme, plan je vratiti se nazad u Hrvatsku – rekao je.

Pokraj rukometa, obitelj Lacković je u Hamburgu poznata i po svome Muzeju iluzija, ali Blaž priznaje – to je Nikolinina ideja.

– Da, da, da, Nikolinina ideja apsolutno. Ja se držim rukometa – nasmijao se Lac pa pojasnio:

– Budući da je godinama Nikolina uz sva moja putovanja čekala trenutak da i ona nešto sama pokrene. Došla je na ideju Muzeja iluzija i tu se ispunila, pogotovo zato što ona dolazi iz te marketinške strane i to je za nju bilo jako zanimljivo. Sam po sebi muzej je bio fenomenalna ideja, pun pogodak, ideja potekla iz Zagreba, odlična stvar za obitelj i sve, a u Hamburgu su to prihvatili objeručke – ističe kako su djeca ipak posebno oduševljena.

– Lijepo im je, Luki pogotovo. Imaju neke igrice pa on voli pokazati to jer zna sva rješenja, voli pokazati gostima. On je već praktički vodič, a Ika više trči po muzeju tako da je to vrlo veselo – smije se tata Blaženko.

Sina Luku bespogovorno ističe kao svog nasljednika, ali kaže – nema pritiska.

– Luka trenira rukomet, obožava ga, već imam nasljednika. Za početak neka uživa, rekao sam mu da se može baviti kojim god sportom želi, ako želi. Mama opet ističe da je škola najbitnija, ali on sam mora shvatiti da stvari dolaze samo radom, da neće on sam od sebe igrati za Hrvatsku, nego da je to njegov san za koji se on mora naraditi da se ispuni. Uz puno sreće i rada, bit će – kaže legendarni Lac.

Njegov je Hamburg sada u Drugoj njemačkoj ligi, ali ambicije tu nisu umrle.

– Čim bude financijska mogućnost tu da možemo dovesti neke igrače koji bi nas mogli ojačati, koje bismo mogli dovesti. Za dvije godine bi možda bio plan povratka u prvu ligu. Ali teško je u sportu planirati. Za sada ovo odlično ide, igramo kod kuće pred 3.000 ljudi, rasprodana dvora, igra se dobar rukomet, mladi su se dobro razvili. Sada to treba utvrditi i onda ići dalje – rekao je Lac pa prokomentirao problem s hrvatskom rukometnom publikom.

– Teško je to objasniti. Zagreb nudi već godinama jedan strašan rukomet i kad je uspjeh pune su dvorane, ali treba razviti tu kulturu dolazaka na utakmice. Treba navijačima ponuditi još nešto osim sporta, da to bude izlazak za obitelj, treba obitelj vratiti u dvoranu. U Hamburgu su ostali i navijači koji su s nama bili i u prvoj ligi. U Njemačkoj su dvorane pune bez obzira na uspjeh kluba, ali naravno da tu igra ulogu i to da su njemački gradovi veliki, puno je tu parametara, ali mora se navijačima ponuditi još nešto osim sporta – zaključio je, pišu 24sata.

Facebook Komentari