Može li se istovremeno biti katolik i mason, odnosno slobodni zidar? Odgovor na to pitanje se kroz povijest mijenjao, kao i odnos masona prema javnosti.
„Loža i oltar” naziv je nove knjige Michaela Heinricha Weningera, austrijskog svećenika i suradnika u vatikanskom Vijeću za međureligijski dijalog, koja je predstavljena prošlog tjedna u Beču. On na oko 500 stranica objašnjava zašto je moguće istovremeno biti katolik i slobodni zidar. Priča da je, putujući po svijetu, uvijek iznova susretao slobodne zidare katolike: „Oni su mi govorili o svojim preispitivanjima savjesti i duševnim problemima glede pitanja hoće li zbog svog članstva zaista biti ekskomunicirani. I ja sam im mirne savjesti priopćio da to neće biti slučaj.”
Od 18. stoljeća naovamo pape su u 20 pravnih akata osudile masone, odnosno slobodne zidare kao pripadnike tajnog saveza, heretike i neprijatelje vjere. No činjenica je i da su mnogi antiklerikalno raspoloženi slobodni zidari igrali veliku ulogu u borbi protiv utjecaja Crkve na politiku, društvo i obrazovanje. Weninger je naglasio da se mora razlikovati između različitih vrsta slobodnih zidara te da se on u svojoj knjizi poziva na „regularne” lože pod pokroviteljstvom Velike lože Engleske, kojoj pripadaju i Ujedinjene velike lože Njemačke, piše DW.
Otvaranje prema javnosti
U Njemačkoj danas ima oko 500 loža s nekih 15.000 članova. Pet velikih loža udruženo je u Ujedinjenu veliku ložu. U povijesti ove međunarodne organizacije mnogo toga se događalo u tajnosti. Pojedini aspekti su i dalje tajni, no organizacija posljednjih godina intenzivnije izvještava javnost o svojim aktivnostima. Tako, primjerice, lože u Berlinu otvaraju svoja vrata za posjetitelje tijekom „Duge noći muzeja”. Zanimanje je veliko.
Matthias Pöhlmann, savjetnik Evangeličke crkve Njemačke za sekte i svjetonazor, priča kako se u Njemačkoj postaje slobodni zidar: „Za prijam se prijavljuje u neku od lokalnih loža koja onda odlučuje glasovanjem. Mora se raditi o muškarcu na dobrom glasu, koji ima dobrog zagovornika i koji je slobodan u financijskom smislu te, kako kažu slobodni zidari, ‚slobodan od poroka i ovisnosti‘.”
Pöhlmann objašnjava da postoje dva različita smjera u slobodnom zidarstvu: jedan se poziva na humanizam i naslijeđe prosvjetiteljstva, a drugi samog sebe više smatra misterioznim savezom.
Ambivalentan odnos Katoličke crkve i masona
Crkva dugo nije pravila razliku između „regularnih” loža i onih drugih, u kojima su djelomično vladali sektaštvo ili anticrkveno raspoloženje. Prema Weningeru, na svijetu ima oko dva milijuna katolika koji su članovi neke od „regularnih” masonskih loža.
U kasnim 60-ima prošlog stoljeća tadašnji je bečki nadbiskup, kardinal Franz König, razgovarao s austrijskim, njemačkim i švicarskim slobodnim zidarima. Ti su razgovori 1970. rezultirali zajedničkom izjavom u kojoj stoji da slobodno zidarstvo nije nikakva religija te da mu je s Katoličkom crkvom zajednička ljubav prema braći i ljudima. Nakon toga su crkvena prokletstva ostala još samo relikt iz povijesti.
Izmjene crkvenog prava iz 1983. više nisu sadržavale osudu slobodnih zidara, ali je dan prije njihovog stupanja na snagu Kongregacija za nauk vjere izdala deklaraciju u kojoj stoji da je stav Crkve prema slobodnim zidarima „nepromijenjen”, pa time i dalje vrijedi ekskomunikacija katoličkih članova slobodnih zidara. Pročelnik Kongregacije tada je bio kardinal Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI.
Weninger napominje da je to uvelo pomutnju, jer deklaracija ne igra nikakvu pravnu ulogu, ali ima određenu teološku težinu. Tako je crkveni stav prema slobodnim zidarima još uvijek ambivalentan. Weninger se nada da će se to promijeniti. Primjerak svoje knjige je poklonio papi Franji, piše DW.
