Analiza: Jesu li Hrvati gladni izbora i slobode? Baš i ne…

izbori hrvatska

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Čini mi se da lako možemo utvrditi da Hrvati niti su gladni izbora niti slobode. Izlaznost na gotovo sve izbore osim onih za samostalnost to potvrđuju (vidi prilog na kraju članka).

Mogla bi se čak braniti teza da nisu gladni slobode, već, eventualno, samovolje: „Ako nije po mome, ne sudjelujem na izborima. Nisam za neke kompromise i dogovore. Ja radim što hoću i nemam drugih odgovornosti doli moje slobode“. A je li demokratska odgovornost podržavati i zaštiti demokratski sustav da bi se naša osobna sloboda održala? Možemo li ili smijemo li zanemariti istu i prebaciti odgovornost na druge? Na društvo?

Tko glasuje u Hrvatskoj?

Zanimljivo pitanje! Samo nezadovoljni Hrvati? Onda bi izlaznost na izbore bila oko 90%. Glasuju li samo ovce? Ima i smiješnih argumenata koje brane tu tezu: oni koje glasuju za stranku „X“ su ljudi bez čvrstih uvjerenja, koji su lijeni razmišljati i vidjeti što te stranke rade. Oni glasuju iz navike i iz straha. Oni su najodgovorniji za stanje u državi…

A oni koji s visina ili daljina ne sudjeluju na izborima, shodno njihovim viđenjima, nemaju odgovornost prema izabranoj vladi i prema ono što ta vlada (ne) radi. Ti (pre)pametni ljudi često ne vide sebe u toj društveno-odgovornoj jednadžbi. Oni je ignoriraju, bježe od nje ili prebacuju svoj demokratski teret i bogatstvo na druge. Valja spomenuti da se svi mi ponekad razočaramo i da, nakratko, od svega odustanemo.

Da, svi se mi bojimo novih razočaranja. Ali biti „demokratski papak“ je nešto drugo. Biti dijete koje se duri i koje se ne angažira u društvu u kojem živi nije značajka naprednih društva Europe i svijeta. Biti pojedinac, da! Odvojite se i zanemariti društvo, ne!

Zašto bi Vama dugoročno bilo bolje ne izaći na izbore?

Zašto bi nama bilo bolje da Vi uopće ne izađete na izbore, da nema suprotnih glasačkih listova i da nema poništenih listića? Zašto ste odustali od Vašeg prava? Kako biste reagirali da Vam se to pravo (koji ne koristite) oduzme i ustupi onima koji glasuju?

Što se, de facto, i radi!! Vi koji ne glasate, zapravo „glasate“ za one na vlasti. Da, vi ste glasali za HDZ-SDP!! Nisam siguran da želite čuti tu istinu… Svi smo dio rješenja. Svi smo dio problema.

Bijes

Rado bih prokomentirao prebačeni bijes i često prebačenu odgovornost. Postoji više tipova bijesa. Stari Aristotel je već znao govoriti: „…tako se i srditi može svatko i lako, a isto i davati i trošiti novac, ali učiniti to pravoj osobi, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i načinom, niti može svatko niti je lako…” (Nikomahova Etika, II. Knjiga, 1109a 27).

To gotovo nikada nije slučaj. Neki razbijaju kante i prozore, drugi psuju, treći udaraju u vreću, a četvrti, ponekad, ga okreću prema sebi. Ali o tome neka govori psiholog. Ne samo postoje više tipova bijesa, postoje i više tipova odgovornosti (o više tipova slobode neću sada, tu se vjerojatno svi slažemo). Pravo je pitanje: Što ja radim? Koja je moja odgovornost? Zašto se držim sa strane i ne udružujem se s drugima da institucionalno djelujemo u našem kvartu, gradu ili državi?

Nije stranačka politika jedini put! To svi znaju! Može se sudjelovati u radu nevladinih udruga, može se javno braniti ili napadati određene pozicije i stavove, može se monetarno podržavati rad nekih udruga i može se volontirati, da iz prve ruke radimo na to da se nešto promijeni na bolje.

Da, to je isto dobro pitanje: Podržavamo li vremenom i novcima rad nekih – nama bitnih – udruga? Ključno je javno, transparentno i institucionalno djelovanje. Da, to nam najviše fali! Gotovo bi tvrdio da nam fali „društvena inteligencije! Odnosno, da smo inteligentnije društvo, potrudili bi se za zajedničko djelovanje.

Krajnje je zanimljivo da u našoj profesiji i poslovima težimo racionalnosti, optimizaciji i što boljoj koordinaciji vremena, snaga i resursa, dočim smo za javno djelovanje iscrpljeni ili se uopće ne pridržavamo tih načela i težnji. Inteligentno društvo bi drugačije radilo. A većina ljudi će utvrditi da su dovoljno inteligentniji (odnosno još gore od toga… Dunning-Kruger efekt). Što god to značilo!

Ali zapravo, slažem se s tim. Čovjek koji zna čitati i pisati, koji je završio osnovnu školu i koji ima 10-tak godina svjesnog iskustva (plus-minus 25 godina ili više) ima alate da i dalje razvija sebe, svoj život i da razmišlja svojom glavom. Međutim, znamo da to rijetko radimo. To zahtjeva napor. Stalno si to predbacujem. Misli malo više. Djeluj malo bolje. Nema dobrih izgovora ili je svaki izgovor dovoljno dobar.

Što reći za kraj? Vitalnost Hrvatskog društva je upitna. Hrvatska postoji i slobodna je. Ali nekako smo previše tromi, lijeni, glupi da od nje napravimo što od nje sanjamo. Ili je Hrvatska već ono što može biti? Ili smo prestari da nešto poduzmemo? Ili nam je predobro i kukamo bez veze? Ili je odgovornost na druge?

Hrvatska… to si ti!

Izađi na izbore!

Prilog: Izlaznost na izbore

U prosjeku, 55,72% Hrvata s pravom glasa izlazi na izbore (prosjek 21 izbora od 1990 do danas). To znači da, u prosjeku, između 1.000.000 (milijun) i 1.500.000 (milijun i pol) Hrvata redovito ne glasa! A da samo 10% njih to radi, rezultati izbora bi bili sasvim drugačiji!! Konkretno, da na ove nadolazeće Predsjedničke izbore glasaju za jedan od tri-četiri glavnih kandidata, baš taj bi pobijedio!

Prosjek izlaznosti na Parlamentarne izbore je nešto veći: 64,29%, ali od 2000 godine rapidno pada.

Izlaznost na Predsjedničke izbore je u prosjeku: 58, 44%

A izlaznost na EU izbore je nevjerojatno niskih 25,28%.

Za Referendumske izbore vraćamo se na naš prosjek: 54,99%. Što znači da nešto više od polovice stanovništva odlučuje za sve, 45% stanovništva šuti, sluša, plače, jada se ili ih baš briga.

Brojke ne lažu. Glasovi se zbrajaju!

Daj svoj mali doprinos Hrvatskoj demokraciji.

Kandidiraj se ili glasaj!

Facebook Komentari