Prof. Letica: Bogati i zanimljivi dvadesetgodišnji zagrobni politički život dr. Franje Tuđmana

Piše: Prof. Slaven Letica, fb

Moja splitska besjeda o dr. Franji Tuđmanu povodom 20. obljetnice njegove smrti.

Ne osuđujte, da ne budete osuđeni.
Jer kako vi sudite druge, tako će se i vama suditi. Kako mjerite drugima, i vama će se mjeriti. (Mt 7, 1-2)

Sudbina je htjela da je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman umro na današnji dan – na Međunarodni dan ljudskih prava: 10. prosinca 1999.
Povodom 20. obljetnice smrti prvog hrvatskog predsjednika, još jednom se nameće pitanje: Je li dvadeset godina dovoljno vremena za objektivno vrednovanje Tuđmanova državništva, pa i njegove povijesne filozofije te – što je najvažnije – postignuća i promašaja na različitim područjima društvenog i svakodnevnog života u našoj zemlji i državi?

Da bismo odgovorili na to pitanje trebamo se vratiti na izvornu ideju „povijesne udaljenosti“ ili „historijske (ili historiografske) distance“ koju je između dva svjetska rata aktualizirao poznati nizozemski teoretičar kulture, antropolog i povjesničar Johan Huizinga; najpoznatiji po svojoj knjizi „Homo ludens“: o podrijetlu kulture u igri“ iz 1938. (na hrvatski su je preveli Truda i Ante Stamač; objavljena je u „Naprijedu“ 1992.).
Kad je Johanu Huizingi sveučilišni kolega 1931. predložio da osmisli kolegij i drži predavanja na temu suvremene ili tekuće povijesti, on je taj prijedlog s indignacijom odbio jer je dijelio uvjerenje antičkih i kasnijih historiografa da je za vrijednosno i svjetonazorski objektivna znanstvena istraživanja potrebna najmanje jedno-generacijska historijska distanca te dobro poznavanje povijesne, političke i znanstvene perspektiva iz koje analizira i ocjenjuje povijesnu uloga konkretnog pojedinca-državnika, u konkretnom slučaju dr. Franju Tuđmana.

Huizinga je smatrao da biti na vremenski dostatnoj, vrijednosno neutralnoj, znanstveno-istraživački objektivnoj, distanci prema bilo kojoj povijesnoj ličnosti ili događaju, implicira mnoštvo epistemiologijskih i metodologijskih, ali i moralnih i ljudskih dvojbi.

Vrijeme i promijenjene povijesne i političke prilike i neprilike donose mnoštvo predodžbenih moralnih i političkih metamorfoza koje se javljaju u vrijeme epohalnih političkih promjena – a upravo takvim promjenama mogu se ocijeniti slom komunizam, kraj klasičnog hladnog rata te krvavi raspad SFRJ-a – pokazuju da dvadeset godina ne mora biti dostatna povijesna udaljenost.

Ako za primjer uzmemo samo jedan, ali za nas Hrvate najvažniji primjer, sudbinu zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, onda vidimo da ni pola stoljeća nije dostatno da bi se definitivno procijenila uloga velikih povijesnih ličnosti u životu naroda i nacije.

Od 1946. do 1990., dakle pune 44 godine, Alojzije Stepinac je bio – prema jugoslavenskoj, velikosrpskoj i mlohrvatskoj propagandi – narodni izdajica, ustaški „vikar“, nacistički koplaboracionist te na dugogodišnju robiju osuđeni ratni zločinac kojem je tamničar bio uskoro stogodišnji Josip Joža Manolić.

Epohalne svjetske promjene, ali i promjene državnog okvira, uspostavom hrvatske države te povratkom višestranačja, privatnog vlasništva, pluralizma i slobode izražavanja svih mišljenja i uvjerenja, Stepinac je u kratkom razdoblju, kraćem od deset godina (od 1990. do 1998.) prošao simbolični i metaforički put od „ustaškog vikara“ i ratnog zločinca do blaženika i – nadamo se uskoro – sveca: Papa Ivan Pavao II. proglasio je zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici.

Istodobno, dok se je zagrebački nadbiskup-mučenik-blaženik Stepinac uzdignut na čast oltara, a dr. Franjo Tuđman je postao obnoviteljem hrvatske drave, njihov progonitelj, trostruki „narodni heroj“, JBT, postupno je gubio pozlatu kulta ličnosti građenog u ratu i miru od 1941. do 1991. godine.

Povijesna distanca

Na tu – uvijek varljivu – povijesnu pobjedu ukazali su i rezultati nedavnog anketnog istraživanja koje je za Novu TV od 15. do 18. studenog provela agencija IPSOS.

Prema rezultatima te ankete dr. Franjo Tuđman najbolji je hrvatski državnik čije državničko nasljeđe 52% ispitanika smatra pozitivnim. Njih 13% njegovo nasljeđe smatra ga negativnim, a 35% nema mišljenje o vrijednosti njegova nasljeđa ili im je mišljenje ambivalentno, pozitivno i negativno.
Uz opću stopu odobravanja njegove vladavine od 52%, Tuđman je ocjenjen bolje od svih svojih povijesnih kokurenata. Najbliži su mu je još uvijek Ivica Račan (37%) I Josip Broz Tito (35%).

Kad govorimo o Tuđmanovom državništvu i držvničkom nasljeđu, uvijek moramo biti svijesni činjenice da je on vladao i ratovao u okviru polupredsjedničkog ustavnog poretka koji ga na neki način čini neusporedivim s drugim hrvatskim vladarima s početka XXI. stoljeća.

Ocjene državništva, ratne uloge i nekih javnih politika dr. Franje Tuđmana

Tuđmanova ostavština: Pozitivno Negativno Ne zna

Uloga u Domovinskom ratu 79% 13% 8%
Zalaganje za ljudska prava 63% 27% 0 %
Borba za međunarodni položaj RH 61% 29% 0%
Gospodarsko stanje/politika 41% 50% 9%
Pretvorba i privatizacija 23% 66% 11%
Opća ocjena 52% 13% 35%

Tko je bolji državnik

Franjo Tuđman 52% – Ivica Račan 37%
Franjo Tuđman 51% – JBT, 35%
Franjo Tuđman 56% – Stipe Mesić 32%
Franjo Tuđman 59% – Zoran Milanović 30%
Franjo Tuđman 58% – Ivo Josipović 29%
Franjo Tuđman 55% – Andrej Plenković 24%
Franjo Tuđman 62% – Jadranka Kosor 27%
Franjo Tuđman 73% – Tihomir Tim Prešković 14%

Nisu samo takozvani obični ljudi mijenjali i mijenjaju mišljenje o državničkim i inim postignućima, vrlinama i promašajima Franje Tuđmana, činili su to i čine i trenutno utjecajni političari.

Zanimljivu javnu „provalu“ o metamorfozi Andreja Plenkovića od žestokog i gorljivog antituđmanovca u tuđmanovca napravio je prije nekoliko dana predsjednički kandidat kartelske ljevice Zoran Milanović.

Referirajući se na Plenkovićeve – nazovimo ga tako – izljeve divljenja prema dr. Franji Tuđmanu (na svečanoj akademiji organiziranoj u Splitu povodom 20. obljetnice Tuđmanove smrti, Plenković je 7. prosinca 2019. ovako divanio o prvom predsjedniku HDZ-a i prvom predsjedniku RH: “Bio je vizionar, državnik i čovjekom koji je u najzamršenijim povijesnim okolnostima pronašao snage i prepoznao veliki prijelomni trenutak na europskom kontinentu da realizira svoju ideju slobodne i samostalne hrvatske države.”), Zoran Milanović je izjavio:

„Andrej Plenković kojeg znam četvrt stoljeća o Franji Tuđmanu nikad nije imao lijepe riječi, već najgore moguće mišljenje. Jako mi je ‘simpatično’ gledati kako se ljudi poput novoprobuđenog i novopečenog štovatelja Franje Tuđmana Andreja Plenkovića, za koje znam tko su i što su, razvili duboki afinitet i afekt prema Franji Tuđmanu. To je neiskreno. Moj pozdrav i razdragani mah novom ljubitelju Franje Tuđmana. Znamo tko je Plenković. On o Tuđmanu ima najgore moguće mišljenje! Lošije nego ja!“

Iz druge perspektive, o odnosu Andreja Plenkovića prema dr. Franji Tuđmanu u Zagrebu je progovorio i predsjednički kandidat dr. Miroslav Škoro: “Andrej Plenković je izdao HDZ i Franju Tuđmana. Kolinda Grabar-Kitarović je kandidatkinja Plenkovića. Obraćam se HDZ-ovim biračima: ja ću biti vaš predsjednik, baštinit ću Franju Tuđmana. Neću iznevjeriti ne samo HDZ-ovce nego i druge stranke koje su me podržale. Maknimo ove jer oni ne razumiju ništa. Želim biti predsjednik ujedinitelj našeg napaćenog naroda.”

Pitanje perspektive

Vrijeme ili povijesna udaljenost (historijska distanca) prvi je, možda i najvažniji, čimbenik koji određuje povijesne promjene u ocjenjivanju i procjenjivanju povijesnih ličnosti, njihovih djela i nedjela.

Drugi činbenik po važnosti je motrište ili perspektiva iz koje se promatra, istražuje i analizira uloga pojedinca u državništvu i povijesti.
Da je tome tako možda je najbolje ulustrirati primjerima dvojice Hrvata i dvojice američkih „europljana“ koji su imali važne uloge u suvremenoj hrvtskoj povijesti.

Stranci su Henry Kissinger i Jacques Paul Klein, a Hrvati Stipe Mesić i Josip Joža Manolić.

U doba kad je dr. Franjo Tuđman u dobrom dijelu američkih, europskih i, posebice, liberalnih medija bio predmetom umničkog trolanja – nazivali su ga “diktator”, “stari komunistički prepredenjak”, “krvnikov šegrt”, “pronacistički vladar”, “despot”, “antisemit”, “anticionist”, “poganin”, “nacionalistički vođa”, “tvrdorukaš”, “populistički lider”, “progonitelj slobode”, “neizlječivi komunist” itd. – fasciniran „Olujom“ i bezuvjetnom srpskom i srbijanskom ratno predajom, Henry Kissinger piše Tuđmanu kratko pismo:

„Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom“. (citirano prema: Dr. Franjo Tuđman: Vizije i postignuća, UHIP, 2002., str. 141)

Krajnje pozitivno mišljenje o Tuđmanu kao „stvaratelju“ RH i ratnom pobjedniku, imao je i general-mirotvorac Jacques Paul Klein “Nije uvijek bilo lako raditi s njim. No, bio je domoljub i shvaćao je što su najvažniji ciljevi: reintegrirati istočnu Slavoniju, osigurati hrvatske granice i riješiti se UN-a što prije kako bi se nastavilo sa svojim poslom”.

Za razliku od Kleina, Peter Galbraith, godinu dana nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog suda poništilo presudu o Oluji kao “udruženom zločinačkom pothvatu”, na čelu kojeg je navodno bio vrhovnik dr. Franjo Tuđman, prvog hrvatskog predsjednika i dalje smatra – ratnim zločincem: “Uvjeren sam da bi ga (Tuđmana) Tribunal osudio. A ja bih rado bio svjedok na tom suđenju, kao što nisam odbijao nijedan poziv Tribunala. Svjedočio sam na procesima Miloševiću, Martiću, Gotovini”. (intervju beogradskom tjedniku Nedeljnik) U tom je intervjuu objasnio i zašto je Hrvatska vojska dobila američku zabranu za osvajanje Banje Luke: “Za to su Hrvati sami krivi. Da se nisu ponašali u Krajini onako kako su se ponašali, da nisu činili zločine, ubijali civile, palili njihove kuće, možda bi i pala Banja Luka. Vjerojatno bi imali našu prešutnu dozvolu da nastave s vojnom akcijom. A ovako, znali smo da bi to bila humanitarna katastrofa jer je u Banja Luku stiglo mnogo izbjeglica iz Krajine. Zamislite da su se morali ponovno seliti. Bio bi to pakao.”

Ako mišljenja Kissingera i Kleina shvatimo kao ona koja dolaze iz – nazovimo to tako – ptičje perspektive, zločesta javna mišljenja Mesića i Manolića o Tuđmanu posljedica su okolnosti što ona dolaze iz žablje i štakorske perspektive. Njihova je motivacija i svrha zakašnjelo osvetništvo koje iracionalnu snagu vuće iz – sindroma ranjene ljubavi.

I dok je Stipe Mesić davne 2000. bez svijesti o državničkoj odgovornosti engleskim i inim novinarima, a zatim i haškom tužiteljstvu, ustupio pravo pristupa Tuđmanovu arhivu, uvjeravajući pritom zapadne novinare i političare da su Tuđman i njegova obitelj “opljačkali Hrvatsku” te da je prvi hrvatski predsjednik s Miloševićem “dijelio BiH”, Josip Manolić u svoje je dvije knjige, objavljene 2015. – „Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku “ i „Špijuni i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku“ – dokazuje kako je Tuđman bio zapravo moralno krajnje sumnjivi i opasni političar.

U spomenutim knjigama i intervjuima koje je dao prije ili poslije objave knjiga, svog prvog susjeda dr. Franju Tuđmana, odavno mrtvog, optužio je za sva najgora zla i opačine koje prethode i prate nastanak hrvatske države:

(1) u knjizi tvrdi da je kao major JNA Franjo Tuđman, zajedno s ostalim viđenijim majorima JNA iz Hrvatske – Ivanom Gošnjakom, Veljkom Kadijevićem i Dušanom Bilandžićem – uhitio Andriju Hebranga starijeg i da ga je odveo u jednu od zgrada Generalštaba JNA; uz to tvrdi da je 1990. Tuđman osobno uzeo Hebrangov dosje iz Hrvatskog državnog arhiva kako bi uklonio trag o vlastitoj ulozi u njegovu uhićenju;

(2) dokazuje da je po općem sudu nepravedna i lopovska pretvorba i privatizacija bila također Tuđmanovo „maslo“;

(3) tvrdi (u intervjuu koji je svojedobno dao Dubravku Merliću za N1) da su Tuđman i Šušak odgovorni za likvidaciju Blaža Kraljevića, Ante Paradžika i Mira Barišića (na Merlićevo pitanje tko je NAREDIO njihovo ubojstvo, ovako je odgovorio: “To je na liniji pitanja odnosa prema Bosni. Kraljević je surađivao s Bobanom, a onda se okrenuo Izetbegoviću. Radio je za interese struktura koje su bile protiv politike Tuđmana. Zna se tko je sasjekao Kraljevića i doživio je što je doživio. Tuđman je izbjegao da ja to obavljam. To je povjerio Šušku. Tuđmana su optuživali da provodi Šuškovu politiku u BiH.”);

(4) na Haškom je sudu kao krunski svjedok optužbe (uz Stipu Mesića) potvrdio je inkriminaciju tužiteljstva da su Tuđman i Milošević podijelili Bosnu i Hercegovinu i

(5) optužio ga je, ranije sam to objasnio, kao tajnog Pavelićeva službenika, da ne kažem „zakletog“ konspirativnog ustašu.

A evo kako je o odavno mrtvom Tuđmanu svjedočio na Haškom sudu. Na pitanje Kennetha Scotta o svrsi i sadržaju razgovora Milošević-Tuđman u Karađorđevu:

“Ostajem kod svog iskaza o Karađorđevu (…) Centralno pitanje je uloga predsjednika Tuđmana u podjeli BiH. On nam je nakon tog sastanka rekao kako su se (on i Milošević) načelno sporazumjeli da će se dogovoriti kako ćemo podijeliti prostor Hrvatske, Srbije i BiH.”

Zagrobni život dr. Franje Tuđmana

Dvadeset godina nakon fizičke smrti, dr. Franjo Tuđman je politički i dalje vrlo živ. Ta činjenica pokazuje zapravo koliko je bio u pravu Veliki Henry kad je pisao kako su pred Tuđmanom neizvjesne godine koje će završiti pozitivnim ocjenama njegovog doprinosa stvaranju, obrani, oslobođenju i međunarodnom priznanju RH.

Lako je zaključiti da Amerika kod Tuđmana štuje to što se malo štuje u “liberalnim” krugovima u Lijepoj našoj: to što je bio domoljub; to što je stvorio, obranio i oslobodio vlastitu državu; to što je bio američki saveznik u ratu za mir i za sprječavanje drugog genocida (nakon Srebrenice) u Bosni i Hercegovini. Pametni i pragmatični Amerikanci očito nemaju ništa ni protiv toga što je bio tvrdoglav, uporan i samovoljan na putu ostvarenja tih ciljeva.

Istodobno, Tuđman nikako ne bi prošao na strogom američkom povijesnom ispitu iz dobrog mirnodopskog predsjedništva (doduše: praktično i nije vladao u doba mira), jer su rezultati njegove desetljetne vladavine u ekonomskom smislu desetljeće propuštenih šansi za socijalno pravednom i gospodarski produktivnom privatizacijom i propulzivnom makroekonomskom, industrijskom, tehnološkom i razvojnom politikom,.

Facebook Komentari