Dragi Lastane, koliko hrvatski učenik u osnovnoj i srednjoj školi uči u školi, a koliko drugdje? Odlaze li najbolji na studije nastavnih smjerova…..

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Dragi Lastane, imam nekoliko pitanja za tebe. Koliko hrvatski učenik u osnovnoj i srednjoj školi uči u školi, a koliko drugdje, tj. koliko mu radnih sati treba da dogura barem do prolaska državne mature i upiše studij ili nađe posao u skladu sa strukom? Nije poznato.

Učenik izvan škole a sa svrhom školske nastave istražuje, piše zadaće, čita, uči itd., odlazi na instrukcije iz obveznih i izbornih predmeta na državnoj maturi, uči strane jezike, razne vještine, bavi se umjetnošću, sportom itd. pri čemu mu sva ta teorijska i praktična znanja mogu koristiti u radu nakon škole i pri nastavku obrazovanja.

Koliko je to radnih sati izvan škole i u školi ne znamo. Također ne znamo koliki je to trošak za roditelje, jer oni to plaćaju. Obrazovanje u školi putem plaćanja poreza, a izvan škole svojim privatnim sredstvima. Štoviše, roditelji djece koja pohađaju privatne škole s pravom javnosti putem poreza financiraju javno obrazovanje od kojeg njihova djeca nemaju nikakve koristi i istovremeno svojim sredstvima financiraju i obrazovanje vlastite djece (dakle dvostruko ili možda 1 plus 1 više nisu 2). Pitanje vaučerizacije pitanje je ispravljanja diskriminacije.

Kako god bilo, pokušajmo od oka nagađati opterećenje učenika. Učenik u školi ima nastavno opterećenje od recimo 35-40 sati kroz 5 dana (ovisno radi li se o stručnom ili gimnazijskom obrazovanju, 7×5=35). No učenik radi za školu i kod kuće, zamislimo 2-3 sata dnevno (zadaće, čitanje, učenje itd.) što čini oko 14 sati kroz 5 dana, tj. još 2 dana po 7 sati. Učenik nerijetko izvan škole ide na instrukcije i pripreme za državnu maturu što je najmanje 6-7 sati tjedno često subotom. To su već 3 dana po prosječno 7 radnih sati. Zamislimo sad da učenik uz školsko obrazovanje ima barem dvije dodatne aktivnosti, recimo sport, glazbu ili bilo kakav hobi u formalnom ili neformalnom društvu. To obuhvaća još 14 sati tjedno tj. još 2 dana. Dakle, uz 7 sati u 5 dana u školi (35 sati) učenik provede u ostalim izvanškolskim aktivnostima prosječno još najmanje 7 sati u 5 i više dana (35 sati). To je ukupno najmanje 70 sati tjedno. Većinu tih drugih 35 radnih sati financiraju roditelji.

Tako, ako bi navedeno barem kao pretpostavka bilo smisleno, onda bi proizašlo kako roditelji djece u javnim školama financiraju polovicu obrazovanja svoje djece svojim sredstvima. Dakle, obrazovanje njihove djece je samo 50% javno, a 50% je privatno (primjerice firme koje drže pripreme za državnu maturu su privatne i rade za profit).

Ovdje se ne radi o sporednim stvarima nego o aktivnostima koje mogu utjecati na život, rad i daljnje obrazovanje djece (uspjeh u školi, na državnoj maturi, zdravlje, sklonost razvoju posla od hobija itd.). I nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja pitanje je što učenik zna, što je od toga naučio u školi, a što izvan škole, što javnim, a što privatnim financiranjem? Koliko prosječan učenik nakon srednje škole zna hrvatskog, prvog i drugog stranog jezika, matematike, informatike itd. jasno je svakome tko je predavao u srednjoj školi ina fakultetu. Malo do ništa.

Uzmimo 2 primjera. Izražavanje brucoša u govoru i pismu na hrvatskom loše je kao da im je drugi strani, a ne materinski (a bit će i gore ako se esej izbaci iz državne mature). Izražavanje na engleskom jeziku loše je kao da su položili 1. stupanj netom prije početka akademske godine, a ne kao da su ga učili recimo 8 godina. Slično je kako me izvješćuju kolege u područjima matematike i informatike (generacijama izvrsni i cijenjeni nastavnici npr. matematike i informatike koji odgajanjem državnih i međunarodnih prvaka mogu dokazati svoj učinak igla su u plastu sijena).

Hrvatska ima najkraće obvezno obrazovanje u Europi (8 god.). Srednjoškolsko (od 1 do 5 god.) nije obvezno, pri čemu je nejasno za što je 14-godišnji adolescent kvalificiran i to što zna raditi 18-godišnjak nakon srednje (ima struku koja na tržištu rada nikome ne treba).

Adolescenti nakon 18. godine ako rade, često stječu razna znanja i vještine raznim oblicima edukacija i treninga pa je potpuno nejasno zašto se ti oblici ne bi mogli vrednovati ECTS bodovima i kad u nekom razdoblju čovjek skupi 180 može aplicirati za ispit temeljem kojeg može postati praktični prvostupnik (za razliku od sveučilišnog ili stručnog).

Velika većina sveučilišnih i stručnih prvostupnika tako i tako nastavlja diplomski studij i postaju magistri tako da ovdje ne bi bilo zabune. Tako ne samo da uz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje treba učiniti obveznim nego čak i formalno, neformalno i aformalno obrazovanje kojim bi se uz rad u razumnom razdoblju od recimo 10–15 godina nakon srednje škole stekao stupanj praktičnog prvostupnika (licenca, šegrt, majstorski ispit) za sve koji ne studiraju.

Na koncu kakva je situacija s nastavnicima u osnovnim i srednjim školama? Ostavimo se sad koeficijenata, plaća, uvjeta rada itd. jer to je činjenično dokazivo.

Odlaze li najbolji na studije nastavnih smjerova i na pedagoške akademije ili na javne i privatne studije i u realni privatni sektor stranih kompanija u RH?

Postaju li najbolji nakon takvih studija oni za koje se otimaju najbolje škole? Osim stažiranja, državnog ispita, niza suludih obveznih usavršavanja (koja su nerijetko besmislena predavanja 2 i pol samoproglašenih stručnjaka u područjima i/ili metodičara koji zajedno nemaju 3 članka u svjetski prosječnim časopisima) i nadasve dvojbenog napredovanja od nastavnika do mentora ili savjetnika, postoji li ikakav sustav razredne provjere, kontinuiranog transparentnog vrednovanja od strane kolega i stručnjaka i napredovanja prema kakvoći rada i učinku?

Je li svako mjerljivo napredovanje u struci većinski na nastavnicima osobno i privatno (hoće li se nastaviti stručno usavršavati, mogu li se razmijeniti s nastavnikom iz neke druge države, hoće li se znanstveno usavršavati pod vidom svog predmeta, njegovog sadržaja, metodike, didaktike, dokimologije itd.)?

Ne treba se zavaravati. Ti i takvi nastavnici vjerojatno u nekom postotku daju sve od sebe u školi i tijekom svog privatnog vremena pri čemu dobar dio njih 50% vremena provode u birokratskim aktivnostima, a ne u kontakt satima s učenicima, a njihov pozitivan i presudan učinak na prosječnog učenika nakon prosječno položene državne mature u najboljem je slučaju manji od 50%.

Dio uzroka je na nastavnicima, dio na učenicima, dio na roditeljima, ali ne zaboravimo da su i roditelji i učenici i nastavnici takvi kakvi jesu jer su sustav obrazovanja, kultura i društvo takvi kakvi jesu.

Teško je reći je li to da je hrvatsko obrazovanje zamislimo vrlo dobro u toj istoj Hrvatskoj koja je ukupno zadnja u Europi čudesno, čudovišno ili oboje što prepuštam čitatelju. Dragi Lastane, hvala ti unaprijed i ne ljuti se jer sam oduvijek postavljao pomalo blentava pitanja.

Facebook Komentari