Grad heroj 28 godina: Vukovar kao simbol. Ali simbol čega?

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Već danima razmišljam o Vukovaru. Vrtim misli i sjećanja. Gledam uokolo i duboko u sebe. Putujem u prošlost gledajući dokumentarce, sabirući koliko umijem i znam u pokušaju da ga razumijem. Da razumijem što on predstavlja. Puno mi je lakše reći što je on predstavljao, nego što on dan danas svima nama jest. A najteže mi se čini proniknuti što će od njega biti. Kakav će nam on simbol u budućnosti biti?

Vukovar je simbol smrti; ali i života. Nepravedne muke; ali i borbe. Simbol je zloće; ali i dobrote. Kukavičkog nasilja; ali i herojstva.

U Vukovaru se 1800 branitelja borilo protiv 36.000 srpskih agresora. Pri obrani grada i okolice srušeno je 20-tak neprijateljskih zrakoplova, a 400 tenkova je uništeno ili onesposobljeno. 8000 neprijatelja je poginulo. Ali danak je bio velik, 1100 civila stradalo je od krvoločnog neprijatelja. U Vukovaru je 2500 ljudi ranjeno, a 570 njih su od tada invalidi, 879 branitelja je poginulo, a 777 ih je ranjeno. U 87 dana opsade 1.500.000 granata je palo u grad, 13.500 kuća je uništeno i 22.000 ljudi je prognano.

To su brojke, ali ako ih ne analiziramo, ako ih ne raskrinkamo, onda nismo ništa razumjeli. Možda su svima nama previše apstraktne, pa hajdemo ih pokušati približiti.

Razmislite ovako: „1100“ civila je stradalo u Vukovaru; drugim riječima, to je kao da svi ljudi koje imate na Facebooku, Instagramu i Linkedinu umru; to jest da svi ljudi koje znate imenom i prezimenom, u tri mjeseca nestanu s lice zemlje. Poslušajte svjedočanstva branitelja, oni će Vam imenom i prezimenom spomenuti poginule suborce. Poimence će nabrajati obiteljske kuće koje su branili. Njima to nisu brojevi. To su osobe. To su kuće i ulice u kojima su živjeli. A sve je uništeno. Milijun i pol granata je palo u Vukovaru. To znači 17.000 granata dnevno, odnosno 11 granata svake minute tijekom tromjesečne opsade. Da, jedna granata svakih 5 do 6 sekundi, i to tri mjeseca! Vukovarsku priču valja čuti. Znoj, suze i krv Vukovara valja upoznati.

Oči budućnosti

Mi smo vjerojatno prva generacija koja gleda Vukovar očima budućnosti. Prošlo je gotovo trideset godina. Gotovo smo svjedoci tih događaja, odnosno posljedica istih. Upoznali smo prognanike (ja osobno tetu Seku Mraović i tetu Nadu), ali heroje i potankosti ne znamo i ne možemo znati. Možemo puno toga pročitati, ali daleko je to od izravne patnje i doživljaja tih ljudi 1991. Gotovo trideset godina je prošlo i povijesna perspektiva tih sudbonosnih događaja otvara se pred nama.

Što će Hrvati za dvjesto godina nositi u svojoj kolektivnoj svijesti i podsvijesti od Vukovarskih događaja?

Pazite, što prosječan, minimalno povijesno obrazovani Hrvat, zna i osjeća o Krbavskoj bitci? O Sigetskoj ili Sisačkoj bitci? Što prosječan Dubrovčanin zna o Velikom potresu? Što znamo o paljenju mađarske zastave ili o našim prilikama za vrijeme Kraljevine? Što su naši roditelji ili djedovi znali, ili mi sami znamo, o atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike? Što znamo o 10. travnja ili od 22. lipnja? Što o 30. svibnja?
Što današnji mladi ljudi znaju, vjeruju i osjećaju spram Vukovara?

Ali pustite druge. Krenimo sa sobom. I to je dovoljno izazovno.

Koji je za nas simbol Vukovara?

Siguran sam da nije samo patnja. Odnosno s vremenom će ta patnja gotovo potpuno nestati. Je li simbol pukog preživljavanja? Ne dao Bog! Mogao bi biti simbol nepravde, ali može i biti simbol prkosa naspram nedaća sudbine, kao i simbol borbenosti za život i za vlastitu samobitnost. Ako povučemo paralelu s kršćanstvom, mogli bi reći da je Vukovar (’91) Kristova muka i smrt, a Oluja (’95) Uskrsnuće i život. Ali valja se sjetiti i jedne i druge instance. Vukovar, barem meni, nije više simbol patnje koliko simbol borbe protiv nepravde. Nije više simbol tuge i bola, već odvažnosti da se suprotstavimo nedaćama sadašnjosti. Je li Vukovar naša prošlost? Ili je možda naša sadašnjost? Vukovar je, na neki način, naša budućnost. Borimo se za nju!

Što više vrijeme prolazi, više i više vrednujem i cijenim naše branitelje i naš narod. Ako to znači postati sve više i više državno svjestan, onda hvala Bogu na tome! Jer kad pročitam ili poslušam kako klinci od dvadesetak godina, ili mladi ljudi od dvadeset i nekoliko godina, ili tridesetogodišnjaci, ili četrdesetogodišnjaci s obitelji i bez vojnog iskustva ubrzano i na silu postanu vojnici, plemeniti vojnici koji štite svoj narod i brane svoj dom, pa ja ih sa divljenjem gledam! Zavidim im, ne toliko na muci, koliko na prilici i nuždi da iz sebe izvuku ono najbolje i da tvore povijest. Zar vi ne mislite da bi svi mi mogli dati malo veći prilog našoj Domovini? Hvata me i stid što sam toliko malo njoj dao, a oni i moji roditelj (moji djedovi i pradjedovi), toliko za nju. Ne može to tako. Ako je do sada moglo, više ne može!

Vukovar, naši branitelji, naši roditelji, naši prijatelji, sama naša povijest i cijeli naš narod, glasno i jasno, nedvosmisleno i smisleno nam kažu: Može se! Zajedno se može. A dok nema zajedništva, bori se sam. Suborce i istomišljenike ćeš na fronti naći. I boj i vatra će odvojiti žito od kukolja, zlato od legure, valjane i velikodušne od malodušnih nevaljalaca.

Što nam Sinišine „Priče iz Vukovara“ (koje bi valjalo svake godine pročitati) poručuju? Iz opkoljenog i uništenog grada je cijeloj Hrvatskoj poručio, a i dan-danas poručuje: Vi ste taj grad! (tj. „Grad , to ste vi“). U vašim srcima je ljubav i u ljubavi se borite. Plemenitost postoji i u bijedi i golotinji možda se i najbolje vidi. Ono što je uništeno i izgubljeno, može biti ponovo izgrađeno. Zemaljska smrt nije isto što i odustajanje od vlastitih vrijednosti i snova. Možda će naši najbliži ostvariti neke od naših snova. I, za većinu tih snova, za one veličanstvene ciljeve i nevjerojatne ideje, neće nam biti žao ako ih sami ne doživimo. Jer dovoljno je znati da je sve imalo smisla. Da se nije uzaludno prolijevala dragocjena krv. Dovoljno je znati da je Hrvatska moguća. Da Hrvatska postoji. Da Hrvatska nije više daleki san. Hrvatska je ono što od nje napravimo. Što smo od naših predaka primili i što ćemo našim nasljednicima ostaviti.

Što reći za kraj?

Posjetimo naš Vukovar. Čitajmo o Turbo vodu i o tkz. (sa srpske strane) Turbo ustašama. Inspirirajmo se Žutim mravima i Pustinjskim štakorima. Otkrijmo prodornost Bikova. Posjetimo Groblje tenkova, to jest Trpinjsku cestu, a svakako se pomolimo na Vukovarskom groblju i na Ovčari za sve naše branitelje – uključujući i civile – za sve naše ljude koje su svoj život dali za Hrvatsku.

Blago Zadro, organiziraj nas!
Siniša Glavaševiću, izvijesti nas.
Marko Babiću, uzdrmaj nas.
Jean-Michel Nicolier, postidi nas.
Svim našim palim borcima slava.
A svim našim braniteljima
vječna HVALA!!

Facebook Komentari