Našim pokojnicima: Vječna ljubav!

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Postoji dan u godini kad groblja nisu tmurna i tužna, kad nisu mračna, prazna mjesta. Kad su predvečer, za razliku od ostalih dana u godini, puna svjetla, topline i života; čak i puna dječjih glasova, puna razgovora i živih molitva. Poseban je to dan, meni naročito drag. Dan kojim odajemo posebnu počast, sve naše vrijedne misli i ljubav našim najdražima: onima koji jesu i nisu tu.

Svima je to dobro poznato: kada nam je draga osoba sastavni dio srca i duše, samoga života. Bilo da je ona tu sa nama ili deset tisuća kilometra od nas. Bilo da je živa, bilo da je mrtva. Ona je dio nas, naših sjećanja i našega života. Ona je prisutna i dalje utječe na nas, na naše ponašanje i na naš život. Ako u sebi otkrijemo i gajimo one najvrjednije uspomene, one najljepše i nama posebno drage, čak i one naročito teške, izgledno je da ih se nikada ne bi odrekli, čak ni nauštrb novaca i novaca.

Koja je vrijednost takvih sjećanja?

Ja dobro znam da kad god se sjetim drage li osobe – žive ili manje žive – šećući se gradom po nama dobro poznatim mjestima; doživjevši još jednom taj trenutak, doživim sreću. Osjetim toplinu u srcu. Prikrade mi se osmijeh na licu. Ozarenog pogleda gledam na svoju blagoslovljenu prošlost. A onda istim očima, sada očima zahvalnosti, gledam i svoju sadašnjost.

Mrtvi su mrtvi.

Jesu li?

Kako objasniti drugoj osobi tu, nama tako dragu i voljenu osobu, koja je ostavila neizbrisiv trag u naš život?

Kako joj objasniti da je „živo“ prisutna i utjecajna u meni? Kako je približiti drugome? Kako je uopće moguće da po pričama i opisu, čak i slikama i snimkama, približimo tu osobu koja više nije tu, a ja tvrdim da je. Nemoguće je!

Htio bih da drugi upoznaju i zavole one divne ljude koje volim svim srcem. Ali to nije moguće. Nije moguće jer oni nisu tu osobu upoznali, jer nisu od nje primili tu ljubav, tu pažnju, to posvećeno vrijeme. Oni nisu od njih primili te zagrljaje, nisu s njima podijelili te nadasve ugodne razgovore, nisu s njima pjevali i proveli toliko razigranih popodneva i veselih večera. Želim nemogućnost. Ali kada dobro pomislim, realan sam, ne moraju se drugi sjećati mojih najdražih. Dovoljno je da se prisjete svojih!

Pokoj vječni daruj im, Gospodine!

I svjetlost vječna, svjetlila im.

Facebook Komentari