Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Nasljeđe pogrešnog citiranja filozofa na hrvatskoj političkoj sceni seže u vremena davno prije Hrvatske neovisnosti i dio je utjecajne nacionalne tendencije plagiranja, ali i nekvalitetne nastave filozofije u srednjim školama što je nerijetko sve putem čega većina državljana bilo što dozna o filozofiji.
U to nasljeđe večeras se uklopio i Miroslav Škoro izjavivši: „Ja sam nula na toplomjeru i ono što ja definitivno znam je da ništa ne znam. To sam naučio još kao dijete u prvom razredu gimnazije, to je rekao Descartes.“
Nekoliko stvari, a koje spadaju na srednjoškolsku filozofiju, ovdje nije loše ponoviti.
Prvo, to nije rekao Descartes i te rečenice nema nigdje u njegovim spisima.
Drugo, „Što ja znam?“ rekao je filozof koji je preminuo 4 godine prije Descartesovog rođenja, Michel Eyquem Seigneur de Montaigne u svom djelu „Apologija za Raymonda Sebonda“, a na što ga je možda potaklo čitanje Seksta Empirika u latinskom prijevodu.
Treće, rečenica najbliža Škorinoj ona je koju piše Ciceron „Ipse se nihil scire id unum sciat.“ („Misli da zna samo to da ništa ne zna.“, „Academica“ I,16), a koju je možda preuzeo iz Diogenovog djela „Životi i mišljenja istaknutih filozofa“ u kojem piše kako je to Sokrat znao govoriti („Životi i mišljenja“, II,32). Odakle to Diogenu nije sigurno.
Četvrto, rečenica „Znam da ništa ne znam“ pripisuje se Sokratu, ali usprkos kontinuiranom vjerovanju ne pojavljuje se nigdje u Platonovim djelima kao temeljnom izvoru izvorne Sokratove filozofije (ali i Sokratskog problema). Pojavljuje se u nekoliko inačica. Jedna glasi: „Niti znam, a ni mislim da znam.“ („Obrana Sokratova“, 21d).
Peto, navodni Sokratov paradoks znanja toga da se ništa ne zna pobijaju mnogi filozofi i grecisti, poput Finea (2008) i Taylora (1998), tvrdeći kako se ne radi o paradoksu i kako to Sokrat to nikad nije imao na umu i da mu to ne treba pripisivati.
U političkom žargonu rečenica „Znam da ništa ne znam“ koju dakle prema poznatim izvorima niti jedan filozof nikad nije izgovorio često se rabi kako bi se izbjegao odgovor na pitanje ili otkrilo to da se nešto neugodno skriva.
Citiranje i pogrešno citiranje filozofa na hrvatskoj političkoj sceni nije rijetkost. Za razliku od hrvatskih filozofa koji pogrešno citiraju, ne citiraju i plagiraju druge filozofe (pa i ostalih koji plagiraju u znanstvenim radovima) i što je sramotno u svjetskim razmjerima, hrvatski političari mogu si dopustiti pogrešno citirati filozofe.
To u najgorem slučaju pokazuje nedostatak opće kulture ili barem biranje savjetnika koji ih pogrešno informiraju, a filozofi kao filozofi, u ovakvim slučajevima trebaju nježno podučiti „voljenu naciju“ i potaknuti ju da misli svojom glavom kako nas je podučio Horacije: „Sapere aude!“ (tj. „Dimidium facti, qui coepit, habet; sapere aude, incipe.“).
Tamburaška filozofija: Dr. Škoro zna da ništa ne zna, ali sad zna da su ga u gimnaziji krivo naučili
