Ogledalo naše duše: Hrvatski san

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Svjetlo na kraju tunela

Ne ću govoriti o smrti. Ne ću govoriti o kriznim problemima. Govorit ću o promjeni u našem društvu koja tiho, ali primjetno se zbiva. Mijenjamo se! Vidimo da sivilo i gusta tama ipak nije sve. Kao kroz tunel idemo već tridesetak – možda i tisuću – godina, a svjetlo dana nas čeka. Možda mi budemo oni koje vide obećanu zemlju!

Vjerojatno mi nismo ti, ali doista jesmo oni, blaženi i sretni, koji smo vidjeli i vidimo svjetlo na kraju tunela naše mučne, krvave, podaničke i tužne povijesti. Da, generacije su živjele i mrijele uz samu jednu malešnu nadu, uz daleki jedan san da bi jednom moglo biti bolje. Vožnja kroz tunel naše povijesti bio je tmuran i dug. Ali naše oči vide, naše biće hoda i uzdiže svježi zrak slobode, mogućnosti da nešto doista veliko učinimo za sve nas.

Sama pomisao da možemo, da bi mogli, da će netko od naših uspjeti je ono što je zapravo omogućilo da nas prošlost ne proždere i uništi. Netko je u svojem srcu gajio nadu, netko je ljubio svoje, netko je pomislio da se drugačije može i netko je na tome radio. Zahvaljujući njima, mi možemo to i danas. S jednom bitnom razlikom, mi možemo za vrijeme još jedne generacije ostvariti sve što su Hrvati tisuću godina sanjali i budili se, a mi s nestrpljenjem čekamo jutro da bi živjeli taj san i da bi javu vječno približili onoj očevoj slici i majčinskom utisku koji neizbrisivo nosimo u sebi o onoj našoj obećanoj, sretnoj i ispunjenoj Hrvatskoj.

Ogledalo naše duše: Hrvatski san!

Zašto skeptično čitate ove retke. Zašto čim čujete „Hrvatski san“ podrugljivo se smijete u sebi: Kakav san! Kakva utopija. Pa pogledajte Lijepu Našu… Nije ono što bi mogla biti. Jadna je i siromašna, pusta i stara, napuštena, opljačkana, izrugana. Bit će da sam naivni domoljub, sanjar koji tlapi o pustom idealizmu od kojeg nema koristi…

Prizemni realisti, često okorjeli i razočarani pesimisti vele: „Ideali, pusti ideali. Kakva li korist od njih“. Neću s takvim ući raspravu. Ali možda oni to žele, pa neka im bude. Neće kiša ugasiti našu vatru: „Hrvatski san“. Naša snaga i poticaj, lagan teret koji nikakvo gorko razočaranje i tuga neće ugasiti. Jaz naših želja i nada na spram surove realnosti je očit, ali može li biti drugačije? Radi se o našem idealu; o našoj nedostižnom, savršenom cilju koji nam je pred očima i pri srcu. Zašto od njega odustati ako nije ostvarljiv? Tko može sa sigurnošću reći da nema smisla se truditi da naš san postane java?

Slobodno pozovite u sjećanje „ideju Rima“. Jednom davno, 753 godine pr. Kr. bio je to mali naseljak. Ostalo je povijest. Još danas je on veličanstven grad: vječni grad. I kad ne bude ni kamen na kamenu, ako predaja ili spise prenesu tu očaravajuću zamisao nekom sljedećem pokoljenju, Rim će svojom puninom sjati kao što je nekoć sjao!

Kako da vam drugim riječima više-manje isto prenosim? Jeste li čuli za „Američki san“, tj. the American dream? Vjerujem da je mnogima taj san bliži. Nekima možda Irski san, ili možda Njemački? Svejedno je. Može biti i Kineski. Ali mene zanima pomalo izgubljeni i zalutali Hrvatski san. Da, doista mislim da je on ogledalo naše duše. Pa zapitajmo se! Kad smo prestali hrvatovati? Zašto?

Zamislimo naš Hrvatski san kao ogledalo nas samih, naših želja i naših pokretačkih pobuda. Nade koje smo majčinom mlijekom i očevim primjerom jednom prisvojili a kasnije, u teškoćama i surovosti, zaboravili. Bez te slike, tog duha i same te duše, što smo onda postali? Što uopće možemo još postati?

Pogledajmo se u ogledalo. A, ako je potrebno, koristimo i dalekozor. Ako treba i mikroskop. Hrvatski san neka nam bude obzorje. Neka nam bude DNK naše prošlosti. Neka nam bude slika naše budućnosti i svijest naše sadašnjosti.

Nanovo otkrijmo naš san. Kao što su Španjolci dušom i tijelom hrlili u Novi Svijet, hajdemo nanovo oživjeti Hrvatski san. Ne može nam škoditi. Sasvim suprotno, o njemu će ovisiti izgradnja Lijepe Naše i njezine svjetlije budućnosti.

Facebook Komentari