U emisiji Plodovi zemlje često baš nema puno prilika ispričati neku pozitivnu priču, ali danas su ispričali jednu takvu. I nema u toj priči previše novca, mjera Ministarstva, europskih fondova. Ovo je jedna sasvim drugačija priča.
Petar i Marko Madjarac bili su mali kad su 1988. otišli iz Hrvatske. Marko je imao četiri, a Petar dvije godine kad su 1988. otišli iz Hrvatske. Otac, zaposlenik Pioneera – radio je posvuda u Americi, a potom tri godine u Austriji. Sredinom 90-ih obitelj Mađarac doseljava u Iowu, u srce Amerike. Ondje su Petar i Marko završili škole i fakultete. Obojica su izgradili uspješne karijere, ali u malo selo u kom su rođeni, u Donju Bačugu pokraj Petrinje – vraćaju se kad god mogu.
Sa zadrugom Eko-dol napravili čudo
Krenuli su iz zarasle zemlje, bez objekata, bez ičega. Danas imaju 150 ha i osnovno matično stado koje planiraju razvijati. Kupili su strojeve i očistili puno zemlje na kojoj njihova stada pasu. Cilj im je stvoriti “laboratorij za održivu poljoprivredu” i kako kažu “da rade bolje za zemlju, životinje i taj kraj”.
– Ja mogu cijeli dan raditi u čizmama, da budem prljav kako hoćeš, ali mogu reći: ja sam nešto radio i završio. Ne možeš reći: svi ti neboderi u New Yorku. To je netko htio raditi, ali ja nisam arhitekt, ja volim poljoprivredu, kaže Petar te dodaje: “Volim biti tu, to je kao happy place”.
I ovdašnji ljudi čude se mladim Amerikancima naših korijena
– Ja bih rekao ovako. Ima u Americi priča o ‘American dream’. Ako ti dolaziš tu i ako radiš puno imat ćeš i više stvari i biti sretan. I mogu reći da je naša familija tu živjela, to smo sve dobili i imamo tamo jako lijep život. Ali to isto košta nešto. Nema tamo takva duša kao što ima tu. Tu imamo farmu, da pričamo sa ljudima, da pričamo naš jezik, da jedemo našu hranu. Ja sam odavde i ja osjećam tu liniju jako čvrsto, kaže Petar.
Zoran Polimac direktor je Zadruge Eko-dol , ali ne voli da ga tako zovu. Jednaki su i posao jednako dijele. Usred ekološke oaze trude se živjeti na ekološki način. Imaju 150 ha šume, livade, pa nešto u najmu, nešto je njihovo, nešto od Zorana. Prošle godine su posjekli hrastove koje je sadio njihov pradjed. Marko i Petar žele saditi nova stabla za svoju djecu.
I njihove supruge zavoljele Hrvatsku
Petrova supruga je iz Ekvadora. Upoznali su se u Iowi, i očekuju dijete. I ona uživa na farmi. Markova žena najviše voli sjediti za volanom traktora i obrađivati zemlju, pa joj se svi čude. A voli i kositi s trimerom i najbolji je radnik od svih radnika.
– Mi imamo sreću da smo imali mogućnost da vidimo i živimo obje priče, vidjeli smo taj sistem i taj život. Cilj u Americi je da skupiš puno novaca, četiri auta i veliku kuću, ali što onda. Ti si kao i 300 milijuna ljudi koji to imaju. Nas mlade ljude to ne zanima toliko. I te su stvari lijepe, jesu. Ali i ovo je super. Ne može svatko šetati po šumi, gledati ovce i reći, ja sam dio toga, kaže Marko.
“Happy place, ima neka druga duša”
I radi se, posla ne manjka. Zoran je preuredio negdašnju farmu za tov goveda i u njoj sad uslužno tovi svinje za Vajdu. Zadrugari bi, bude li sreće, jednoga dana krenuli i put seoskog turizma, opremili etno kuću i gostima nudili domaću hranu. Puno je planova i ustraju li, ostvarit će se.
– Ja volim biti tu, to je kao happy place, kad sam tu sve drugo je gotovo, ja mogu uživati s ljudima, hranom, obitelji. Kad si u gradu uvijek trčiš, a tu je sve sporije i ima neka druga duša i zbog toga me sve vuče tu, zaključuje Petar, piše HRT.
