Pomalo su začuđujuće analize nekih stručnjaka nakon stravičnog ubojstva šestero ljudi, nitko ne govori o životu kojim živimo

Piše: Snježana Nemec

Nasilje postaje sve brutalnije pa tako ove godine svjedočimo dvadeset i tri ubojstva, uključujući do sada najteže koje se dogodilo, i u kojem je usmrćeno šestero ljudi.

Ovo zadnje neodoljivo podsjeća na pokolje koje se događaju u Americi. Zastrašujući su to i zdravom razumu nepojmljivi činovi koji neminovno otvaraju pitanje uzroka o kojima se gotovo ništa ne govori.

Zato su pomalo začuđujuće analize nekih stručnjaka nakon stravičnog ubojstva šestero ljudi. Začuđujuće jer govorimo o struci. Za jednu je to isključivo nasilje nad ženom i nema dalje. Za drugoga je to isključivo i jedino planski napravljen čin i nema dalje. Politika govori o sigurnosti što je i za očekivati. Naravno, ovakav čin uključuje i taj element, no on nije esencijalan i nije za očekivati da progovore o drugim mogućim izvorima.

Nitko od stručnjaka ne govori o životu kojim živimo. O sve većoj emotivnoj dezorijentiranosti, margini sve veće beznačajnosti, tjeskobnom odnosu, o prazninama i pustošima na privatnim, kartama duše koje iza sebe ostavlja djelovanje ili ne djelovanje države. O gaženju dostojanstva, uništavanju identiteta, svake kritičnosti i kreativnosti, o ljudskim odnosima koji sve više postaju klopka i i nepojmljiva hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto, o nadi, sumnjama, hrabrosti i malodušju, umu i bezumlju, aktivnoj sili i tupoj ravnodušnosti koje se sve na kaju sliju u zbor bezizlaznog očajanja kao rezultat stoljetnih napora čovječanstva, suvremenog društva koje je zapalo u slijepu ulicu. Ovo je stanje suvremenog čovjeka na globalnoj razini i nije vezano samo za naše društvo.

Činjenica je da nasilje samo po sebi nije lako objasniti. Staro je koliko i sam čovjek, evolucijom i porastom civilizacije ono je još uvijek tu. Je li uzrok tome kaotičnost današnjeg suvremenog svijeta, nesigurnost, strah od budućnosti, nesuglasje između ideala i stvarnosti, mračan pesimizam, tuga za izgubljenim idealima, saznanje vlastite nemoći.

No i Shakespeare je u londonskom društvu pronalazio dosta materijala za nasilje, za tužna i bolesna raspoloženja, bacio je u vir zločina i zabluda tužnog mislioca koji je stajao na visini suvremenog znanja i ispričao sve njegove sumnje, njegova stradanja i tugu za svijetom koji je ispao iz svog kolosijeka. Hamletov pesimizam nastao je na osnovi sukoba starih gledišta i novog shvaćanja.

Hamlet se susreće s nizom razočarenja; majka mu zaboravlja oca, nakon mjesec dana udaje se za zločinca, dvorani se prikazuju kao niski laskavci i intrigantski izdajnici… . Hamlet prestaje vjerovati u ljude i ponaša se grubo i surovo prema Ofeliji….Nije li to priča i današnjeg suvremenog čovjeka?!

Je li pitanje nasilja vezano i za postojanje zla. O tome se malo ili gotovo ništa ne govori, a čovjek je nasilno biće i nasilje iz njega izlazi i kad nije ničim uvjetovano, ni odgojem ni utjecajem okoline. Tu je, u njemu, u čovjeku. Bezbroj je tu pitanja i odgovora koja se traže, ali ono što je neosporno je da svjedočimo nasilju. Tu je, prisutno gdje god se okrenemo.

No svaki problem koji se pojavljuje sam po sebi traži i ispitivanje uzroka istoga. U slučaju nasilja teško je reći da sve ima svoj uzrok i svoju posljedice i da se svako (ne) djelo isprepliće se u toj famoznoj igri uzroka i posljedice.

No većina nasilja je u neporecivoj vezi akcije i reakcije o kojoj je društvo dužno razmišljati jer dobri i loši učinci i posljedice protežu se, vjerojatno jednoliko i ravnomjerno, daleko u budućnost, čak i u onu beskonačnu, kad nas više neće biti da se sami uvjerimo.

Sadašnje posljedice kojima svjedočimo postaju uzroci budućim posljedicama, jer protekom vremenom ne prestaju se stvarati novi uzroci. S ove točke ne piše nam se dobro.

Facebook Komentari