Komentar otvorenog pisma hrvatskih teologa: ‘Ne!’ šutnji teologa koja omogućuje zlouporabu kršćanstva

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

O čemu u „Otvorenom pismu hrvatskih katoličkih te pravoslavnog i protestantskog teologa: Naš ‘Ne!’ šutnji teologa koja omogućuje zlouporabu kršćanstva“ (Jutarnji list, 28/07/2019, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/nas-ne-sutnji-teologa-koja-omogucuje-zlouporabu-krscanstva-otvoreno-pismo-hrvatskih-katolickih-te-pravoslavnog-i-protestantskog-teologa/9170528/) govore hrvatski teolozi Grozdanov, Koralija, Odak i Sekulić?

Tekst pisma

Kolikoćom pismo ima 2,5 stranice gusto tiskanog teksta, 11.372 znakova (s razmacima), 1.705 riječi i 18 odjeljaka. Kakvoćom pismo sadrži sljedeće misli. Poradi jasnoće svaki ćemo odjeljak numerirati i kratko navesti sažetak sadržaja: (1) kairos kao trenutak nužde djelovanja, (2) navode se primjeri takvih djelovanja u teologiji s navodima učinaka, (3) pojmovno se povezuje teologija kao argumentativna znanost, traženje i propovijedanje istine, a razvezuje teologija kao ideologija, (4) tema se sužava na hrvatsku teološku znanstvenu zajednicu i njezin permanentni kairos od 1990-e na ovamo, (5) uz spominjanje kako je navedena zajednica govorila, pita se i navodi niz pojava o kojima se šutjelo, (6) od navedenih pojava izdvaja se šutnja o kršćanstvu kao pogonskom govoru populističkih pokreta i šutnja o napadu na Concilium, te se navodi posljedica šutnje koja formira samu teologiju koja šuti, ali i malobrojne koje govore, jer ih se u duhu šutnje ušutkava i kažnjava, (7) navode se laički pokreti koji su kroz razne inicijative stvorili ozračje polarizacije društva, navodi se najvažnije pojmovno razlikovanje teksta, tj. ono na „religiju u političkom“ i „političku religiju“, (8) prvi pojam znači uključivanje religije u javnu raspravu, a drugi političku borbu za moć zaogrnutu religijskim ruhom, a dalje prvi rezultira pozivom na nenasilje, a drugi uspostavom vlastitih načela, (9) prethodno pojmovno razlikovanje rabi se u pojašnjenju Barthovog otpora nacionalsocijalizmu; navodi se kako je to razlikovanje kod nas netaknuto i prepušteno internetskim portalima, (10) u jednoj se rečenici izdvajaju akademski teolozi koji gledaju drugamo, (11) hrvatska situacija zloporabe kršćanstva kao „političke religije“ ili politizacije kršćanstva postavlja se u širi kontekst koji nije isključivo tuzeman i koja prijeti da se pretvori u „religiju dominacije“, (12) spomenuta prijetnja oprimjeruje se na događaju Ljetne škole teologije u Dubrovniku, (13) navodi se javni bullying teologinje na koji su akademski teolozi šutjeli, (14) nastavlja se s primjerom ističući raspravu o katoličkom stavu o svetosti tek začetog života, (15) spominjanje se svađa dvaju biskupa, (16) povratak na temu šutnje u kontekstu hrvatskih teologa s isticanjem straha pred izlaženjem u javni prostor što vodi tome da umjesto njih u javnom prostoru nastupaju nekompetentni sudionici, (17) izvlači se posljedica tako da ako teolozi šute, onda će retorika „javnog trga“ preuzeti glavnu riječ, (18) zaključni povratak na kairos koji nije prepoznat i navodi se najvažnija misao koja posredno proizlazi iz prethodnog teksta (vidi 7, 8 i 9): „Ovo je naš „Ne!“ šutnji teologa koja omogućuje zloporabu kršćanstva.“.

Komentar

Komentar teksta nije pretjerano potreban niti u cjelini ni u detalju jer je tekst očito s jedne strane promišljen, pažljivo, jasno i pregledno pisan, a s druge strane pomalo nalikuje na propovijed. Vanjski krug teksta je kairos, sljedeći je opće „Ne!“ šutnji teologa, zatim još uži krug svjetskih i tuzemnih primjera šutnje i na koncu krug konkretnog primjera šutnje hrvatskih teologa, a crvena nit teksta je razlikovanje iz odjeljaka (7) i (8) koje kao gornja premisa uz donju s primjerima služi za završni znanstveni zaglavak odbijanja šutnje što se de facto čini samim tekstom objavljenim u javnom tiskanom mediju i naknadno u online izdanju. Objavljivanje ovakvog teksta u obliku propovijedi pomalo balansira između kiča i samog sebe kao primjera onoga što se njime brani.

Tumačenje detalja moglo bi ići u nedogled i nije pretjerano važno, no izdvojimo neke. S obzirom na (4) pitanje je koliko je opravdana, jer tko su bili ljudi nakon 1990-e ne samo u teologiji nego svuda? Isti oni koji su šutjeli desetljećima prije. Nismo vidjeli razgaljene mase povratnika iz emigracije i među njima kako u ostalim strukama tako i u teologiji povratak vrsnih i svjetski dokazanih teologa na tuzemne institucije. S obzirom na (7) također je podosta dvojbena navodna polarizacija društva kao i pojava i inicijativa koje su polarizirale društvo.

Društvo je prije svega sve manje temeljem demografskih pokazatelja, a polarizacija i populizam raspali su se kako su i nastali ili da pitamo bolnije – Gdje su svi ti populisti i tzv. radikali bili najmanje 20 godina? Šutjeli su pod skutima vladajućih jer im je bilo dobro. S obzirom na (15) treba reći kako je stručnost u Hrvatskoj iznimka, a ne pravilo pa tim slijedom i u humanistici i teologiji. Kako nema međunarodno usporedivih mjerila stručnosti u tuzemnim zajednicama, jedino na što se možemo osloniti jest minimalna prepoznatljivost u svjetskim omjerima (radovi, citiranost, sudjelovanje na konferencijama, popularizacija, sudjelovanje u javnom životu itd.). Sve u svemu, navedeni i nenavedeni prigovori nisu konkluzivni u smislu da ruše premise i/ili zaključak. Prva premisa razlikovanja ispunjava formalne uvjete potpune distinkcije.

Druga premisa je dovoljno činjenično točan primjer koji potpada pod distinkciju. Premise su međusobno različite. Zaključak slijedi iz premisa (de facto se radi o polisilogizmu, ali može ga se sažeti u jadnostavniji zaključak). Nadam se kako ga nije potrebno školski ispsivati i logički analizirati. Semantički i epistemološki nema ništa sporno među pojmovima i tvrdnjama premisa ili zaključka. Nisam primjetio kršenje niti jednog načela teološke epistemologije niti općih načela teologije, dok u pitanja dogmi ovdje ne bih ulazio kao niti u službene crkvene dokumente o odnosu crkve i politike (neki su prevedeni i na hrvatski).

Opća ocjena

U smislu općeg komentara treba reći sljedeće. Rijetko se u medijima može naći ovako jasan teološki tekst, tim više jer se radi o osjetljivoj temi, a koji svojom strukturom, sadržajem i činjenicom da je objavljen u dnevnom tisku argumentira za svoj zaključak, tj. to da καιρός kao ispravan trenutak za činjenje ne samo u teologiji nego u životu svakog čovjeka kao anatomski modernog čovjeka doslovno spada na morfologiju ljudskosti pa time i slobode religioznosti.

Trošak nedjelovanja u situacijama kad je pravi trenutak ima stravične učinke (tj. propuštanje alternative ispravnog djelovanja). Zamislimo da su ljudi odlučili neistraživati načine na koje mogu zapaliti vatru ili neistraživati načine proizvodnje kruha za situacije kad im je biljna i mesna hrana bila nedostupna itd. Dva su vida mog općeg komentara, a slijedom komenatar pojedinih odjeljaka. Prvo, iskazan stav je primjena općenitijeg stava koji bi glasio: Ne šutnji koja omogućuje zlouporabu! (pogledajmo izborne apstinente (u nekom trenutku i sebe same), pogledajmo one koji šute o gospodarskom i drugom kriminalu „ne želeći se izlagati“, pogledajmo šutnju o najlošijem pravosuđu u EU, ali pogledajmo i sebe (govorim nama, ne vama).

Iako bez ozbiljnih strukovnih ograničenja drugi humanisti, npr. filozofi, ovakvo „Nein!“ nisu niti jednom iskazali u 30 godina. Drugo, iskazan stav je vrlo promišljen i hrabar. Promišljen je jer staje u obranu minimuma akademske čestitosti teologije (nikoga se ne može napadati temeljem rekla-kazala tekstova i bez ulaženja barem u temeljne analize i argumente), nečega čega, da se ponovno dotaknem vlastite struke, nema primjerice u tuzemnoj filozofiji. Hrabar je jer, znajući osobne (vjerske), profesionalne, crkvene i teološke ograde pod kojima djeluje svaki kršćanski teolog od ortodoksnog do reformiranog, pod njima nije lako iskazati minimum hrabrosti što je ovdje presudno, a napose razliku između kako je rečeno „religije u političkom prostoru“ i „političke religije“.

Prisjetimo se da je vrlo vjerojatan korijen καιρός-a trenutak u streličarstvu kad streličar treba odapeti strijelu i/ili u tkanju trenutak kad tkalac za tkalačkim stanom treba povući prečku i time dobiti savršeno uravnoteženu tkaninu zadanog uzorka ili predloška. Stvar je dakako morfološka, iskustvena, tako reći klinička u značenju κλίνειν, tj. biti nagnut ili nadvijen nad zbivanje ili stanje nad što se se autori svakako nadvili.

Facebook Komentari