Piše: Kristina Gallo
Vozim se jučer u tramvaju, hvatam zadnje količine smrdljivog i zagušljivog zraka i razmišljam kako se Anja Šovagović vozila u ZET-ovom busu i kasnije je sve izašlo u medijima. Digla se halabuka, jer kako se može glumica voziti među prostom svjetinom bez klime? To se mora znati. Navelo me da mislim, koliko je pasivan naš hrvatski mentalitet i kad ustvari dižemo svoj glas ? Tko ga diže i kada?
Slavne osobe. Svi moraju znati da je nekoj influencerici bilo mučno jer u javnom prijevozu nema klime. A ostali ljudi? Pa to je normalno, glavno da stigneš na posao, makar i s pola plućnog krila.
Skitnice. Ako se netko pobuni u tramvaju zbog zagušljivog zraka, to je čovjek koji skuplja boce. Halo! Gušim se! A ostali ljudi su došli s lobotomije i šute. Pa nećemo valjda prosvjedovati? To onaj s praznim bocama radi, on je revoltiran. Mi imamo svoje osmosatno radno vrijeme.
Tinejdžeri. Pas je glasno zarežao u tramvaju i otima se s lanca, a panker blizu mene se okomio na njegovu vlasnicu. Začepi ga! Viče buntovnik, dok ostali putnici gledaju blijedo, zašto mu lavež smeta. Pa to je samo pas. Malo te zaslini, možda ti podere nogavicu od hlača, ali i to je život.
U pravilu, Hrvati ne dižu svoj glas. Ne prosvjeduju kad bi trebali. Prihvaćaju stvari kakve jesu i mole Boga da ne bude gore. Biraju istu Vladu godinama. Ne izlaze na izbore jer ionako su svi isti. Boje se više sile. Iseljavaju se kad im voda dođe do grla.
Hrvati nemaju nogometne strasti. Tunis je pobijedio Hrvatsku na prijateljskoj utakmici i njihovi se navijači razmnožili po našim portalima. „Da vas naučimo igrati nogomet?“ Rugaju se oni, a naši ništa. Stisnuli zube i trpe, jer to nije bitna utakmica. Možda nije bitna utakmica, ali bitno je pokazati dostojanstvo da nam se drugi mentaliteti ne rugaju. Mi smo svjetski do-prvaci, i podbacili smo u zadnjih godinu dana, jer smo izgubili strast i krv. Živimo na lovorikama i očekujemo da će se idila nastaviti. Da će se sve popraviti samo od sebe. Da ćemo biti pobjednici jer drugi neće sudjelovati i neće se truditi.
Znate li kakva je situacija u uredima državnih uprava? Ljudi sjede po petero u sobi, bez prozora, sa staklenim vratima, s pogledom u zid osam sati. Bolje sobe su zauzeli podobni, a ostali se ne bune. Jedna bakica, već u dobi za mirovinu je rekla: „Pa kako je onima u favelama u Brazilu?“
Pasivni smo jer se bojimo promjena, da će biti još gore ako se pobunimo. Ako talasamo možda prizovemo gadnu oluju. A onda se nećemo moći s tim nositi. Najbolje je grliti velike i čestitati im kao Kolinda u finalu Svjetskog prvenstva. Zagrli korumpiranog suca, sve političare i čestitaj na predstavi i priznaj da nemaš muda. I pogledaj tuđa muda dok ti ne narastu vlastita.
