Piše: Snježana Nemec
Od pada Berlinskog zida svijet je u previranju, nastali su novi odnosi, svijet je postao puno kompliciraniji nego je bio, traže se novi putevi, stvaraju se novi odnosi. Kako u tom svijetu naći svoj?
Prije i poslije referenduma o EU 2012. godine svjedočili smo jednom psihološkom stanju koje bi se u psihijatriji nazvalo paranoidna šizofrenija, s podvojenim pa i potrojenim osobnostima. Euroskeptici su bili retardirani, nazadni pa i fašisoidni, vođeni isključivo emocijama i nacionalnim nabojem, a eurofili razumni moroni, koji bi i vlastitu mater prodali za neku bolju budućnost. Ovi potrojeni su priča za sebe.
Oni nisu ni izašli na biračka mjesta, oni su bili i za i protiv, a posebno za onu – živo mi se fučka, neka drugi odlučuju za mene. Častili smo se na sve moguće i nemoguće načine, besmisleno se kvalificirali, vrijeđali, ponavljali jedne te iste riječi i fraze, pokušavajući dokazati kako smo upravo mi u pravu, kako postoji samo jedna istina, zaboravljajući kako znanje, bez mogućnosti objašnjavanja i povezivanja samo po sebi nije dovoljno za spoznaju istine. Zaboravljajući kako nije sve crno – bijelo, kako emocije ne isključuju razum i obrnuto, kako čovjek nikada nije bio, niti će biti isključivo racionalno biće, već i emocionalno, koje reagira na okruženje i energiju u tom okruženju.
U svemu ovome još jednom smo i potvrdili, kako ni institucije sustava ni mi kao pojedinci još uvijek ne znamo što je to politička kultura, kako se stječe, uči. Naš odnos prema sustavu još uvijek je pasivan, izostaju jasno oblikovani stavovi prema onima koji donose odluke, ali i prema sebi samima.
Naravno, ovakve reakcije dolazile su iz straha od nepoznatog, nepoznavanja materije, nedovoljnih informacija i pitanja: u kakvu EU mi ulazimo, pod kojim uvjetima, iz kojih razloga, da li će to biti za nas preskup eksperiment koji će nam doći na naplatu, prije ili kasnije.
Slušali smo i oprečne izjave tadašnjeg predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosa u kojoj je stajalo: „Uvjeren sam da smo zajedno bolje opremljeni za suočavanje s globalnim izazovima i da će EU, zajedno s Hrvatskom, izaći jača nakon prestanka sadašnjih poteškoća’, i govora euroskeptika Nigela Faragela u kojem je između ostalog navodio: „Kad je grčki premijer Papandreu ustao i spomenuo riječ referendum, gospodin Rehn je to opisao kao rušenje povjerenja, a vaši prijatelji ovdje okupili su se kao čopor hijena, okružili ga, smijenili i zamijenili marionetskom vladom“.
Danas su nam stvari poznatije i razumljivije. Danas svjedočimo da su naši EU parlamentarci dobro radili i postigli konkretne rezultate. Potvrdili da se i mali mogu izboriti za određena pitanja ukoliko postoji stručnost i znanje, ukoliko uistinu radiš u interesu vlastite zemlje. To je domoljublje.
EU nam treba. Danas ne možeš opstati sam. Danas ako ne pripadaš nekoj skupini, posebno ako si mala zemlja poput Hrvatske ne pripadaš nigdje. Stalno se osmišljavaju razvojni trendovi europskog menadžmenta, trijade preko regionalnih i globalnih ekonomskih integracija, brze i kompleksne prilagodbe ekonomskih sustava. Europa i svijet prema nekim indikatorima koji se ogledavaju u širenju trgovinskih napetosti i naglog smanjenja likvidnost mogla bi ponovno ući u krizu i recesiju. Što ćemo sami, kako ćemo?
Europski izbori u svibnju utjecat će na naš život i toga moramo biti svjesni. Odlučivat će se o mnogim pitanjima koja su za nas važna, od toga na koji način će Europa pristupiti pitanjima radnih mjesta, poslovanja, sigurnosti, migracija….
Koliko god nam se činilo da je izlazak na izbore besmislen jer je utjecaj Hrvatske mali, treba izaći i podržati one za koje vjerujete da će se boriti za interese svoje zemlje. Naša snaga i naši interesi su u svojoj suštini puno jači, nego se to nama čini.
Naravno, kad su izbori u pitanju svjedočit ćemo svemu i svačemu, posebno Dopplerovom učinku, nadolazećim, vrištećim tonovima uvjeravanja, kojima nam utiskuju svoje poruke, odnosno odlazećim kada njihovi tonovi postaju niži, mukli. Onima koji neće znati kada je potrebno stati, pa će površnim analiziranjem nepotrebno prelaziti onu liniju razdvajanja razumnog od nerazumnog, potrebnog od nepotrebnog. No iskustvo nas je već trebalo naučiti da takve moramo raspoznati.
Priliku treba tražiti i u poznatima i nepoznatima. U mladima koji će biti generator suvremenog, dinamičnog društva, u iskusnima, u ljudima koji su u funkciji znanja i razvojne politike koji će kroz mandat koji doprinositi stvaranju uređene i civilizirane zemlje, izgraditi ugled i povjerenje u Europi i svijetu.
U međuvremenu pokušajmo se i sami učiti promjenama, u kojima ćemo vidjeti prilike i mogućnosti, a ne samo rizik i opasnost. Mijenjati se, osjetiti želju za pobjedom i pobjeđivati. Shvatiti da živimo u svijetu gdje ne postoji nikakvo jamstvo naše sigurnosti.
Okrenuti se budućnosti. Zarobljeni u prošlosti ne možemo nigdje jer prošlost ti se kvači na ramena i vuče te za rukav. Hrani se našim slabostima. Ako s njom zakoračiš u budućnost, stalno će te vući nazad, i tako budućnost postaje prošlost, sadašnjost postaje prošlost, sve će biti prošlost.
