Piše: Snježana Nemec
Fenomen nasilja u sportu, i još više navijača, nije ni nov, ni nacionalno originalan, ni slabo istraživan. Nasilje, utjecaj, dominacija jednih nad drugima postojalo je i postojat će, samo je pitanje koliko je koje društvo spremno suočiti se s ovom pojavom. Još je Freud upozoravao na čovjeka kao biće koje se po svojim nagonima u velikoj mjeri zna odnositi agresivno prema drugima. Čovjek zna koristiti bližnjeg kako bi na njemu zadovoljio svoju agresiju, pričinio mu bol, ponizio ga, mučio pa i ubio.
Agresija se obično hvata za neku provokaciju, ili se stavlja u službu neke zamisli, gdje se cilj i blažim sredstvima može postići, ali ukoliko su ta sredstva nedovoljna onda se ne preza ni od najgrubljih načina. Sportske aktivnosti često postaju poligon neprijateljstva i nasilja. Agresija mora biti, kako poručuje Freud strahovita prepreka kulturi, čim obrana od nje može unesrećiti isto kao i agresija. Takozvana prirodna etika ovdje nema što pružiti osim narcisoidnog zadovoljstva, mogućnosti da se smatramo boljim od drugih. U jednoj od studija o nasilju o sportu navodi se – Kada okolnosti koje nameće određeni kulturni kontekst, dominantni poredak vrijednosti i strategija globalnog društva forsiraju vrhunski profesionalni sport, nauštrb njegovanja drugih elemenata tjelesne kulture, tada se nameće pitanje čemu sve to služi, ako ne, prije svega, prestižu vladajućih društvenih struktura i zadovoljavanju njihovih potreba.
Poprilično je jasno kako se ovdje ne radi samo o navijačima-huliganima koji nisu zbog raznih društvenih, socioloških elemenata ostvarili svoj željeni status i identitet, o mladim ljudima koji su stavljeni na periferiju socijalnog i političkog interesa, već i o sprezi politike, medija, klubova s navijačima. Koliko je sprega jaka tolika je zapravo i spremnost da se ovom fenomenu nasilja u sportu stane na kraj. Posljednji primjer su neredi u Češkoj. Dinamovi navijači nisu imali dovoljno karata za utakmicu Plzena i Dinama pa su se ni manje ni više potukli s policijom. Češka policija bila je korak od odluke da nikoga od Dinamovih navijača ne pusti na stadion. Jučer čujemo izjavu naših: Išao sam smiriti BBB. Razgovarao sam s vođama. Dobro da je policija odustala od takve odluke jer svašta bi bilo po centru. I sad se pitam kakva je to poruka. Kako je moguće da se javnosti prenese poruka u kojoj bi svi trebali biti sretni što se to centar nije razvalio. No, naravno sve to skupa zoran je pokazatelj kakav je dugogodišnji odnos prema navijačima, koji to nisu i nikad neće biti.
Nasilje je ugrađeno u sam sport i dok se na jednoj strani sportaši treniraju za svojevrsnu agresivnost, na drugoj strani ona “organizacijska nadgradnja” sve se više, čini se kriminalizira. Postoji jedna zgodna rečenica koja možda najbolje oslikava ovakvo stanje: “Nekada su ginuli oni u arenama, a zarađivali oni na sjedalima, danas ginu oni u publici, a zarađuju oni koju su na terenu.” Popustljivost klubova i države prema navijačima dovela je do toga da najekstremniji pripadnici navijačkih grupa često prolaze nekažnjeno nakon učinjenog nasilja. Najveći broj izgrednika bude i priveden, ali pokazatelji govore kako tu nešto ne štima, jer samo rijetki budu i kažnjeni. S aspekta nasilja i vrste nasilja i država je svojim nedjelovanjem zapravo strukturalno nasilna.
Teško je ne povjerovati kako su problematične navijačke grupe često izmanipulirane od strane politike. Vlast je uvijek bila borba za moć i tada se ne biraju sredstva. Teško je ne povjerovati kako veliku odgovornost snose i nogometni klubovi, povezujući navijače i njihov odnos s upravama klubova, a koje tom vezom ostvaruju svoje interese. Uloga medija nikako ne smije biti zanemarena, jer svojim izvješćivanjem dovode do toga da se nasilje smatra nečim uobičajenim i normalnim, a javnost se navikava na nasilje. Mediji na žalost sudjeluju i u formiranju negativnog javnog mijenja ističući u prvi plan ponašanje suprotne strane, a komentari su postali uobičajeni žanrovski model s ovakvih događaja.
Kao dokaz da se stvari kad postoji volja mogu riješiti donosim dio intervjua koji je 2003. godine časopis CKM objavio s navijačem londonskog Chelsea, Jasonom Marrinerom, pripadnikom ozloglašene huliganske grupe “Headhunters” Vatreni navijač upoznao je izvjesnog Donala MacIntyrea, ne znajući da je isti novinar, koji će mu zbog vlastite karijere zapravo upropastiti život i poslati ga u zatvor na nekoliko godina. MacIntyre je mjesecima snimao Marrinera skrivenom kamerom, a potom napravio dokumentarni film o “Vođi ozloglašenih huligana” koji je 2000. prikazan na BBC-u. Marriner je potom uhićen, a sud mu je odredio zatvorsku kaznu od šest godina. Nakon gotovo odležane četiri godine, pušten je na slobodu.
CKM: OK, vratimo se navijačkim pričama. Koju ćeš tučnjavu s protivničkim navijačima pamtiti do kraja života?
J.M.: Protiv Sheffield Uniteda na Camdenu. Doveli su odličnu ekipu, a i mi smo bili u punoj snazi. Kada si siguran u sebe i u svoje momke, ne zanima te da li je protivnička ekipa jaka. Znali su da se okupljamo na Camdenu, pa su došli nekoliko sati prije utakmice. Jedina njihova greška bila je to što su ušli u pub. Do zuba smo bili naoružani raketama, motkama, suzavcima… Bilo je krvavo! O tom događaju se previše pisalo i pričalo, bila je to jedna od najbrutalnijih navijačkih tuča. Zbog toga bih prije spomenuo Brugge 1995. Chelsea je igrao utakmicu u europskom kupu – jedan prijatelj je nabavio kartu nekoliko tjedana prije utakmice, a nije bila “zaštićena”. Taj crveni kartončić brzo je falsificiran, pa je nas 400 otputovalo u Belgiju s tim lažnjacima. Panduri su ukapirali da nas je došlo puno više nego što je Chelsea dobio ulaznica, pa su nas hvatali po grupama, vezali nam ruke plastičnim trakama, odvozili maricama i ubacivali u neko skladište ograđeno visokom žicom. U jednom trenutku, u tom skladištu je bilo oko tisuću ljudi. Sjedili smo svezanih ruku, bespomoćni, kao ratni zarobljenici. Nekoliko momaka je uspjelo prošvercati noževe pa smo se poslije izvjesnog vremena oslobodili vezova. Krenula je pjesma, guranje, penjanje na žicu, provaljivanje kapije… Sve je proključalo. Panduri su izvukli pendreke, ali nitko nije obraćao pažnju na to. Krenuli smo na njih golim rukama. Bio je to jedan od najžešćih navijačkih sukoba s policijom – pregazili smo ih, bježali su glavom bez obzira. Na kraju smo uspjeli izaći na ulicu. “Slušajte, ukoliko se držimo zajedno, bit ćemo im na oku. Bolje je da se razbijemo u manje grupe”, obratio sam se momcima. Bilo je nezaboravno kao u filmu „The Great Escape“
CKM: Koliko godina ti je zabranjen ulazak na stadione?
J.M.: Do sada je najduža zabrana bila 10 godina – ja sam dobio 20. Kada su me pustili iz zatvora, smanjili su mi kaznu na osam godina. To znači da svaki put kad Chelsea ili reprezentacija igraju prijeko, moram odnijeti putovnicu u policiju pet dana prije utakmice. Na dan prvenstvene utakmice Chelsea se moram prijaviti u najbližu stanicu i potpisati neke papire. Po izlasku iz zatvora, kada sam se prvi put pojavio u policijskoj stanici, jedan pandur je bio oduševljen što me vidi: “Je l’ to čuveni Jason Marriner? Ti pratiš Chelsea, zar ne?” “Ne pratim nikoga, majmune, imam zabranu!”, odgovorio sam mu. Volio bih da mogu žaliti se društvu za ljudska prava, ali njih boli ona stvar za navijače. Jedino što mi je krivo je to što nas svi tretiraju kao stoku.
