Piše: Silvana Oruč
Nikad više stranačkih pretrčavanja iz kluba u klub i promjene političkog dresa nego što je to slučaj u ovom saborskom sazivu! Bilo je to dovoljno da neke prebjege ispita i DORH zbog sumnje da su ostvarili određenu (pa i znatnu) materijalnu korist.
U nešto više od dvije godine mandata, 25-oro zastupnika promijenilo je političke pozicije za koje su im birači dali povjerenje. Njihovi motivi su različiti, no za očekivati je da među njima postoje i oni koji veoma dobro znaju da u sljedećem sazivu u sabornicu ne će ni nosom proviriti pa uzimaju sve ono što uzeti mogu. Birači im sasvim sigurno više ne će dati glas pa je mudro, računaju neki, uvući se kakvom moćniku pod skute.
Dakako da je legitimno postaviti pitanje je li takvo što moralno? Politička pretrčavanja, koja sve više poprimaju i karikaturalni oblik, otvorila su pitanje oduzimanja mandata zastupnicima koji mijenjaju poziciju, no takvo što je nemoguće jer u Ustavu stoji da zastupnički mandat pripada osobi koja je izabrana, a ne listi s koje je izabrana ili stranci. I u tome nema ništa sporno. Kako onda uskladiti činjenicu da je zastupnički mandat osoban s učestalim, vjerojatno interesnim promjenama stranačkih boja?!
Jednostavno. Kad bi zastupnici odgovarali isključivo biračima koji su im dali glas i kad bi njihova buduća politička karijera ovisila o biračima, a ne o stranačkim moćnicima, i te kako bi dobro razmislili prije nego što bi skočili u neki drugi politički tabor. Rječju, kad bi birači imali mogućnost preferencijalnog biranja većine zastupnika, bilo bi zajamčeno pravo političko predstavništvo. Stranački šefovi bi i dalje imali mogućnost sastavljanja lista, no narod bi odlučivao koja imena želi da ga s tih lista zastupaju.
Naravno, takvo što teško da će se uvesti jer bi se lako moglo dogoditi da baš stranački čelnici budu oni koji će dobiti mizeran broj preferencijalnih glasova. Oko ovog pitanja zato postoji konsenzus velikih stranaka, HDZ-a i SDP-a. Može sve, samo preferencije ne.
No, vjerojatno nitko od čelnika velikih stranaka ne bi imao problem s tim da se još više u izbornom zakonodavstvu ojača relativni pobjednik izbora. Osim što im preračunavanje glasova po D’Hondtu i te kako pogoduje, ne bi bilo prvi put da se čuje da moramo ojačati dvostranačje odnosno uvesti neku promjenu izbornog sustava. Tako je na portalu Dnevnik Nove TV navedeno kako se „premijeru sviđa grčki i talijanski model izbornog zakona, gdje relativni pobjednik dobiva od 20 do 40 dodatnih zastupnika za stabilnost”. Doduše, ova informacija, pažljivim pretraživanjem, nigdje se nije mogla provjeriti. No, nije ni demantirana pa će vjerojatno biti da ju je netko od vladajućih pustio kao “probni balon”. Da se takvo što uvede, u ovom trenutku kad bez Mosta i Živog zida, zapravo nema ozbiljne oporbe, u Hrvatskoj bi na dulje razdoblje omogućili jednostranačje.
No, kada se pogledaju i analiziraju tzv. talijanski i grčki izborni modeli – kojeg navodno, ako je vjerovati Dnevniku Nove TV – premijer priželjkuje, te ako se usporede s hrvatskim, jasno je da oba sustava imaju drugačiju političku kulturu kao i ugrađene mehanizme koji su potpuno neprimjenjivi u Hrvatskoj ili zahtijevaju potpunu izmjenu izbornog sustava.
Za početak, parlament u Italiji je dvodomni čime je automatski osigurana jedna vrsta kontrole jer postoji mogućnost veta za zakonske prijedloge. Gornji dom ima 630, a Donji 322 zastupnika, a razlog izmjena uvedenih 2016., kojima se htjela uvesti kakva takva stabilnost vlade, jesu učestale promjene u izvršnoj vlasti (što u Hrvatskoj nije slučaj, pa samim tim nema ni potrebe za tako ekstremni potez).
Za usporedbu, posljednjih trideset godina u toj se državi promijenilo šesnaest premijera, a njihov je mandat trajao samo dvije godine. Birači u Italiji mogu birati nositelja stranačke liste i još dva preferencijalna glasa za bilo kojeg kandidata. No moraju biti zastupljena oba spola. Ako dva preferencijalna glasa daju istom spolu, listić se proglašava nevaljanim. Izborni je prag spušten na 3 posto (u Hrvatskoj je 5 posto). E sad, što se tiče dodjele dodatnih zastupnika koje tako intrigira hrvatske političare, nužno je osvojiti minimalno 40 posto glasova birača na nacionalnoj razini, a tek se onda mogu dobiti 340 mandata što je 55 posto od ukupnih zastupničkih mjesta. Ako nitko ne dobije 40 posto, održavaju se novi izbori u kojima sudjeluju dvije stranke koje su osvojile najviše glasova. Zanimljivo, koaliranje je zabranjeno u bilo kojem slučaju.
Kad je riječ o Grčkoj, parlament je jednodoman i ima 300 zastupnika. Parlamentarni izbori se održavaju po tzv. Predsjedničkom dekretu sukladno kojem stranka koja osvoji većinu dobiva još 50 mandata. Preostalih 250 mandata raspodjeljuju se u skladu s proporcionalnim izbornim sustavom. Izborni cenzus je 3 posto glasova. Predsjedničkim dekretom određeno je, međutim, da birač sve kandidate sa stranačkih lista bira preferencijalno.
Glasanje u Grčkoj je obvezno do 70 godine života. A, u slučaju da birač ne izađe na izbore, kažnjava se zatvorskom kaznom između jednog mjeseca i jedne godine zatvora te gubi posao.
Zato bi oni koji eventualno razmišljaju o navedenim izbornim modelima i “puštaju probne balone” trebali pripaziti na navedene specifičnosti u tim državama.
