Ever tried. Ever failed. No matter. Try again. Fail again. Fail better.

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Čudesno je i čudovišno da činjenicu da je Homo sapiens sapiens ili anatomski moderan čovjek pogrešiv stvor (falibilizam) prva nije zamijetila tehnika (još manje znanost), nego religija (a puno kasnije etika i estetika).

Beckettov bravurozni dictum: „My mistakes are my life.“ govori točno i samo to što kaže, tj. da su greške dio života, a ne negdje izvan njega, napuštene, usamljene i prepuštene na milost i nemilost vlastitom alter egu čija se prošlost prešućuje i poriče.

Pitanje koje se Beckettu može postaviti je – Kakav su greške dio života? Moguće da su konstitucijski ili samo evolucijski. Greške mogu biti dio života u nastajanju, ali kad jednom nastane njih više u životu nema (kao što pile nema u dovršenom stolcu), ali mogu biti i dio života u postojanju (konstitucijski), tj. čine samu srž života (kao što daske ima u dovršenom stolcu). Možda se radi o konstitucijskoj kvalifikaciji, jer ne piše „greške“ su „život“ nego „moje greške“ su „moj život“ pa se čini da nas vlastite greške konstituiraju onakvima kakvi jesmo.

Sadržan već u temeljnim modelima učenja oponašanjem i pokušajem-i-pogreškom opis čovjeka kao pogrešivog bića (falibilizam) možda odgovara na pitanje na koji su način greške život? Bez oponašanja, imitativnog učenja i učenja putem pokušaja i pogreške u primitivnom obliku teško možemo i zamisliti ljudsku vrstu. Pogrešivost je na više nego jedan način utkana u ljudskost. Falibilizam ima mnoge inačice, ali mogu se svesti na pesimističnu i optimističnu pri čemu pesimistična kaže kako se ljudska pogrešivost ne može smanjiti tijekom života (pojedinca, skupina ili generacija), dok optimistična kaže kako se može. Sokratova zamisao o nastojanju smanjenja kolikoće pogrešaka u vlastitom životu pretpostavlja da je takvo smanjenje moguće (što mu je bilo navlastito mnijeti kao pedagogu), ali ne pretpostavlja već zahtijeva dokaz kako je takvo nastojanje moralno ispravno ili razborito.

Ljudska pogrešivost kao naličje ljudske prilagodljivosti (kao dijela iznimne sposobnosti preživljavanja) uvijek je ljudska, samo ljudska i ništa drugo nego ljudska. Zamisao o podjeli pogrešaka na formalne i supstancijalne ili na instrumentalne i vrijednosne (namjerne) administrativna je i birokratska zamisao praktičnog uma i upravljanja. Dakako da su mnoge greške u nekoj mjeri tehničke, kulturne, moralne, estetske pa i religijske (grijesi), ali to je sporedno. Primjerice opća ljudska pogrešivost u religiji imenuje se naklonošću grijehu i grijehom (uz prvom redu protiv svetog, Bogova ili Boga).

Pogrešivost ima svoje umjetno konstruirane krajnosti. Jednu u čovjeku koji stalno griješi (namjerno ili slučajno pri čemu je druga mogućnost urnebesno smiješna), a drugu u čovjeku koji nikad ne griješi. Stvarne krajnosti ljudske pogrešivosti kreću se između onih koji griješe-manje-od-X i onih koji griješe-više-od-X pri čemu je X pogrešivost nekog drugog čovjeka, prosječna pogrešivost skupine ili cijele generacije. Sablasnost konstruiranih krajnosti dovoljna je da ih odbacimo kao nesuvisle. Sama zamisao čovjeka koji nikad ne bi ili bi uvijek griješio dovoljno je autoreferentno inkonzistentna da ju glatko odbacimo. Ipak, postoje razlike u stupnjevima pogrešivosti, ali i razlike u vrstama i stupnjevima samih pogrešaka.

Ljudska pogrešivost posjeduje unutarnju dinamiku i moralno dobro. Počiniti pogrešku je ljudski pa čak i istu grešku nekoliko puta, ali isto je tako ljudski prepoznati pogrešku, priznati pogrešku i nastojati ju ispraviti. Pa čak i ne uspjeti i pokušati iznova i iznova. Ovakvom se rečenicom sažimaju dobri životopisi. Čovjek je pogrešivo biće koje u nekoj mjeri griješi i popravlja vlastite pogreške. Ispravak pogreške konstituiran je pogreškom koju ispravlja. Ona je dio nastanka ispravka i konstitutivni dio ispravnog činjenja. Prepoznavanje vlastite pogreške poput sjene se nadvija nad nastojanje njezinog ispravka, a nastojanje ispravka jednako se nadvija nad uspješnim i neuspješnim.

Atmosfera izraza „moje greške“ i atmosfera mojih grešaka tumači moje greške i izraz „moje greške“, no kako stvar i izraz nisu okruženi nikakvom atmosferom, čini se kako ili atmosfere nema ili je konstitutivni dio. „Ponovno sam pogriješio!“ kao prepoznavanje pogreške manifestira svoju vlastitu ljudsku atmosferu. Prepoznata i priznata pogreška manifestira ljudsku pogrešivost i istovremeno se nadvija nad nastojanjem ispravka.

Prešućena pogreška pretpostavlja vlastito beskonačno ponavljanje koje priznata pogreška prekida nadvijajući se nad pokušajem ispravka koliko god on malo vjerojatan i pogrešno prešućivan bio.

Religija je prva ljudska djelatnost, iako ne i posljednja, koja je prepoznala ljudsku pogrešivost i vrijednost prepoznavanja i priznavanja vlastitih pogrešaka u nastojanju kako bi se na koncu konca bilo boljim čovjekom. Na Zapadu se to manje-više svodi na kršćansko shvaćanje grijeha i prakticiranje oprosta.

U Evanđelju po Ivanu piše kako je Isus rekao učenicima: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ (Iv 20:22-3) To je sva novozavjetna evidencija o opravdanju ispovijedi. Ostalo su općenitija mjesta o Isusovom opraštanju grijeha i o odrješenju (Mt 16:19). Zanimljivo je i sljedeće mjesto u Prvoj Ivanovoj Poslanici: „Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on [Bog otac?] i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.“ (1 Iv 1:9), jer čini se omogućuje uz posredništvo učenika i posredništvo Isusa. Time se otvara pitanje – Tko je učenik, tj. je li svaki kršćanin učenik u istoj mjeri, ali i je li onaj koji ispovijeda (tkogod bio) primio Duha Svetoga?

U Novom zavjetu nema niti riječi o koracima ispovjedi, tj. o obraćenju (s grijeha na dobro), pokori (ili kajanju za počinjen grijeh), ispovijedi (ili priznanju grijeha pred svećenikom), oproštenju (ili otpuštanju grijeha) i pomirenju (s Bogom), a još manje o bilo kakvoj teologiji ispovjedi. Novi zavjet poznaje samo grijeh, otpuštanje i zadržavanje (grijeha), ali zadržati ili otpustiti grijeh može činiti očito samo učenik koji je primio Duha Svetoga. Sposobnost opraštanja grijeha od strane Isusa postoji od Novog zavjeta, a vjerovanje u oproštenje grijeha od najstarijih sažetaka vjerovanja (npr. od tzv. etiopske verzije „… i u oproštenje grijeha.“ [„et in remissionem peccatorum“], Denzinger 2009:1). Kako se od novozavjetnog i prvih sažetaka vjerovanja dospjelo do današnjeg i koliko je ono vjerno novozavjetnom i onom prve crkve?

Praksa ispovjedi spominje se tek koncem 2. i početkom 3. stoljeća kod Tertulijana, Hipolita Rimskog, Origena i Ciprijana. Kanonska ispovijed spominje se tijekom i nakon 4. st., a privatna i tajna ispovijed uvod se tek nakon 7. st. Ako je toliko važna, napose u današnjem obliku, kako to da se ne spominje u ranijim spisima? Danas Katekizam katoličke crkve kaže sljedeće: „Riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje.“ (KKC 2016:1445, vidi 553: „Vlast vezanja i razrješavanja označuje autoritet opraštanja grijeha, prosuđivanja u području nauka i disciplinskih mjera u Crkvi.“).

Povijest prakse ispovjedi u Kršćanstvu već je od samih početaka povijest složenih teoloških rasprava, prepirki i ozbiljnih svađa, a tako je nastavljeno do današnjih dana kako se i priliči svjetskoj religiji, jer grijeh i oprost su važan dio religije. Usprkos tome što su dogma, kanon, obred i sakrament stvar ljudskih prijepora i povijesnih okolnosti više nego nastojanja slijeđenja vida grijeha i ispovjedi kojim religija na osobit način pomaže razumijevanju ljudske pogrešivosti, kršćanstvo je barem koliko i druge religije uspjelo očuvati važnost religijske prakse grijeha i oprosta kao dijela postajanja boljim čovjekom. Biti pogrešiv, prepoznati vlastitu pogrešivost kao konstitutivni dio sebe, priznati pogrešku, nastojati ju popraviti pa i promašiti nebrojeno puta i pogodili tek tu i tamo presudan je dio ljudskosti i pripadanja Homo sapiens sapiensima.

Drugi još bravurozniji Beckettov dictum: „Ever tried. Ever failed. No matter. Try again. Fail again. Fail better.“ sažima ljudskost. Ne treba se zavaravati, jer ne radi se ni o kakvoj poslovnoj mantri ili popularnoj psihologiji za mase. Cijeli odjeljak razjašnjava atmosferu pogrešivosti: „First the body. No. First the place. No. First both. Now either. Now the other. Sick of the either try the other. Sick of it back sick of the either. So on. Somehow on. Till sick of both. Throw up and go. Where neither. Till sick of there. Throw up and back. The body again. Where none. The place again. Where none. Try again. Fail again. Better again. Or better worse. Fail worse again. Still worse again. Till sick for good. Throw up for good. Go for good. Where neither for good. Good and all.“.

Beckettova poruka, usprkos otvorenosti tumačenja, kudikamo je mračnija od površnog tumačenja koje kaže – Samo se ti trudi i na koncu će sve ispasti dobro. Itekako je moguće da na koncu ništa ne ispadne dobro. Da sve ispadne loše. No biti pogrešiv, priznati i nastojati ispraviti pogrešku iako i ne uspijeli nebrojeno puta nije pogrešno jer je čovječno, a ne nečovječno. Jer je čudesno, čudovišno i urnebesno smiješno to kako cijeli život možemo postajati bez da postanemo čovjekom i da na koncu preminemo nečovječni čime pokušavamo potvrditi vlastitu ljudskost što je pogrešno i dobro da je pogrešno jer je čovjek pogrešiv stvor.

Facebook Komentari