Svijet bi bio malo bolji kad bismo u prvim klupama crkve tijekom božićne mise na svjetlu vidjeli napuštenu djecu, siromahe, bolesne…

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Kad vidim političare u prvim klupama na božićnoj misi prvo pomislim kako je Božić vrijeme rođenja, radosne vijesti, mira, bliskosti s bližnjima i darivanja, ali već zatim pomislim kako je stopa smrtnosti veća tijekom Božića nego tijekom ijednog drugog praznika, a dvostruko veća od godišnjeg prosjeka na svjetskoj razini.

Niti jedan zaseban uzrok, među kojima se ističu hladno vrijeme, gužva na hitnoj, sklonost infarktu, stres, prekomjerna konzumacija hrane, alkohola i droge, zasad nije objasnio Božić ubojicu pa je skovana nova hipoteza koja kaže kako su dominantni suuzroci u specifičnim odnosima najvjerojatniji uzrok.

Ta hipoteza pala mi je na pamet kad sam na društvenoj mreži pročitao kako čovjeka smeta kad mu se govori kako bi trebao slaviti Božić, pri čemu mu je to smetalo od strane nevjernika, ali i vjerskih službenika. Ukratko, smeta mu kad mu drugi govore kako što treba činiti, tim više ako se radi o onima koji to sami ne čine. Svatko treba misliti svojom glavom, ali sa sviješću da ako nema višeg, šireg ili stručnijeg autoriteta, teško da će zato što misli svojom glavom misliti bolje. Onaj tko ne nalazeći oslonac istine u svijetu isti nađe u sebi nije tražio istinu nego utjehu. Kako god bilo, smetnje vode razmiricama.

Razmirice započinju već oko čestitanja. Postoje ljudi koji su smrtno uvjereni kako ne samo znaju kako se ispravno čestita Božić, sami to čine bez iznimke nego i svima koji to ne čine prigovaraju kako su božićno nekulturni i kako nisu istinski vjernici, jer ne čestitaju ispravno. Postoje i drugi koji misle da je to isključivo pa čestitaju blagdane. Razmirice se nastavljaju oko toga što se uopće slavi. Ponovno postoje mnogi koji bez i najmanje sumnje, s apsolutnom izvjesnošću razumiju što je Božić i kako su ostali načini razumijevanja pogrešni, krivovjerni i neznabožački.

Stvar postaje ozbiljnija, jer se više ne radi o govoru nego o samoj stvari. Razmirice kulminiraju pitanjem kako ispravno slaviti što je podosta ozbiljno, jer ovdje se radi o tome što bi tko trebao činiti. I ovdje ima onih koji znaju kako treba slaviti Božić i slave ga točno tako, a svi koji to ne čine ako još ne gore u paklenom ognju, svaki bi čas trebali početi. I tad se vade teška oružja, a ljudi se ne libe niti psovki, uvreda i prijetnji.

Pod pretpostavkom kako ne postoji metafizička bit slavljenja bilo čega nego se radi o ljudskom obredu, čini se kako je svaki način slavljenja koji slavljenike čini boljima sutra u odnosu na jučer ispravan. Sve ostalo su prenemaganja u nedostatku pametnije, duhovitije i duhovnije reakcije.

Slaviti Božić znači vjerovati da možemo postati bolji nego što nismo. Uostalom, zar je nevjernik neslobodan reći vjerniku što misli o tome kako bi vjernik trebao slaviti svoj blagdan? Zar je vjernik neslobodan nevjerniku reći što misli o tome kako bi nevjernik trebao neslaviti svoj ne-blagdan?

Svi su slobodni svima reći što žele. Hoće li ih ovi drugi biti ljuti zbog toga ili poslušati i odgovoriti njihova je stvar. Štoviše, svi su slobodni predlagati slavljenje onima koji ne slave i neslavljenje onima koji slave i svi su to slobodni prihvatiti ili ne. To se od naziva razgovor. Svatko je slobodan sudjelovati u razgovoru ili ne i činiti kako ga volja tako dugo dok činjenjem ne onemogućuju drugoga. To se od davnina naziva suživot u miru bez prolijevanja krvi.

Ono pak manje ili više različito od toga opravdan je razlog za strepnju, jer duh Božića ubojice vreba najmanje do Tri kralja, maga, astronoma, astrologa, slučajnih prolaznika s visokom općom kulturom iz zvjezdoznanstva ili putnika namjernika koji su naletjeli na usamljen porod i željeli štogod pokloniti novorođenčetu pa treba biti na oprezu.

Nasuprot Božića ubojice, a što se rođenja, djece i potrebitih tiče, ponekad si mislim kako bi svijet barem na ceremonijalnoj razini bio barem malo ceremonijalno bolji kad bismo u prvim klupama crkve tijekom božićne mise na svjetlu vidjeli napuštenu djecu, siromahe, bolesne i usamljene dok bi se čopori političara i njihovi pravovjerni birači skrivali iza. Tamo gdje je tma.

Share This Article