Košić: Poruka za Božić 1941. koju je svojim vjernicima uputio bl. Alojzije Stepinac, a danas ju možemo i mi primijeniti

Mons. Vlado Košić, biskup sisački, Božićna misa poldanica, Sisačka katedrala, 25. prosinca 2018.

/Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18/

Dragi slavljenici Božića, braćo i sestre,

Neka nam je svima blagoslovljen današnji blagi dan, svetkovina Rođenja Gospodina našega Isusa Krista!

Čuli smo u pročitanoj Riječi Božjoj što je sadržaj današnjeg blagdana:

Prorok Izaija (Iz 52, 7-10) poziva na radost jer je Gospodin svim narodima donio spasenje: svi se „zajedno raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin“. Stoga neka “svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega!“

Ovo proroštvo se ispunilo rođenjem Isusa od Djevice Marije u Betlehemu. On je kralj koji donosi mir i spasenje, stoga se svi trebaju radovati. On nije samo kralj izraelov, nego on svim narodima donosi spasenje.

O tom događaju govori i Početak Poslanice Hebrejima (Heb 1, 1-6): „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.“

Ovo je veoma snažna izjava svetog pisca. Nasuprot svim prorocima Starog zavjeta, preko kojih je Bog ocima govorio, došao je sam Sin Božji koji nama progovara. I to se događa „u ove dane“. Mi smo dakle dionici tih događaja, te novosti.

Novost koju nam donosi Sin Božji jest da on u sebi, u svojem čovještvu, u svojim riječima i djelima, nama progovara, nama govori i izriče Boga.

O tome veoma duboko piše sveti Ivan u Prologu svoga Evanđelja (Iv 1,1-18). Tu ima više važnih poruka:

„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga.“
Vječna Riječ Očeva, Božji Logos, oduvijek je u Bogu. Sveti evanđelista govori o početku, što nije vremenska kategorija nego univerzalna tvrdnja da je izvor svega što jest u Bogu i njegovoj Riječi. Riječ je Sin Božji koji u Presvetom Trojstvu, iste biti s Ocem i Sinom, čini vječnu imanentnu komunikaciju. Bog je dakle onaj koji govori, koji ne šuti. Ali taj njegov govor nije moguće čuti ušima, treba se približiti njemu. A kako je čovjek grješan i nesposoban to učiniti, Bog se približio čovjeku i otkrio mu da on govori, da on uvijek ima što reći. Nije važna uvijek poruka, što to ima reći, jer poruka nije samo u riječima nego i u gestama i u ukupnom postojanju. No, Bog – možemo reći – prema ljudima govori u etapama, korak po korak.

„Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život.“
Stvaranje je prva Božja riječ kojom se on obraća čovjeku. Iz ništavila Bog izvodi sve što postoji, i to po svojoj Riječi, što znači po svome Sinu koji je Božja Riječ. I ne samo da Bog stvara svemir, planete, zvijezde, sunce, nego i zemlju, te mrtve planine, mora, ali i – život! On svemu što živi daje život. To je naš Bog, Bog koji je svemu izvor i počelo, koji se raduje postojanju svega što postoji i životu koji daje biljkama, životinjama i – čovjeku. Mogli bismo reći da je Bog uvjet svemu što postoji, i posebno – čovjeku kao kruni stvaranja.

„I život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.“
Ljudima Bog daje život koji je ujedno i svjetlo. Baš ljudima! Jer oni mogu razlikovati svjetlo od tame, pri čemu Evanđelist očito misli na duhovni život, koji posjeduje samo čovjek. To Božje svjetlo koje „u tami svijetli“ jače je od tame jer ga ona ne može obuzeti. Riječ je o zlu koje ne može pobijediti dobro, budući da je Bog dobro. A to je dobro udahnuo u čovjeka, dao mu je besmrtnu dušu i savjest po kojoj kao duhovnom svjetlu može razlikovati dobro od zla, da bi dobro slijedio, a zlo izbjegavao.

„Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.“
Ta Božja Riječ koja je „Svjetlo istinsko“ daje svjetlo svakom čovjeku. Bog ne želi ni jednog čovjeka ostaviti u tami, on svakome daje savjest, to duhovno svjetlo. Ali ne ostaje po strani, Bog je – da bi prosvijetlio svakog čovjeka, kako kaže Evanđelista – došao na svijet. Ta je tvrdnja temeljna za proslavu današnje svetkovine: Bog sam je u svome Sinu, Riječi svojoj, došao među nas ljude, na naš svijet. Ta blizina, koju je Bog po svome Sinu pokazao svojim dolaskom među nas, bit je Božića, sadržaj događaja koji danas slavimo. Bog više nije dalek, on je bliz, on je među nama.

„Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“
Ove riječi su međutim veoma tužne, one izriču istinu kako je on došao među nas, ali ljudi – i to njegovi – nisu ga primili. Kad kaže „k svojima dođe“ i „njegovi ga ne primiše“, prvo pomislimo na Židove, jer Isus je bio Židov, on se rodio u Judeji, među Izraelcima koji su imali Božju objavu, Toru – Zakon koji im je bio dan po Mojsiju, vjerovali su u jednoga Boga, Jahvu koji ih je izveo iz ropstva egipatskoga. Ali, osim apostola i učenika te onih koji su povjerovali u njega, u cjelini židovski narod je odbacio Spasitelja Isusa. Tako da i danas Židovi još čekaju Mesiju, ne vjerujući da je to Isus. No, nisu ti „njegovi“ samo njegov narod po krvi, to smo i mi, Božji narod, Crkva. Jesmo li mi kadri primiti Isusa, otvoriti mu se, slijediti ga i slušati njegove zapovijedi? Doista tužno zvuči ova rečenica: „svijet ga ne upozna… njegovi ga ne primiše“.

„A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. „
Međutim, Evanđelist nakon tih negativnih izjava ipak kaže da su ga neki primili. I za razliku od onih koji nisu poslušali Riječ, koji nisu primili Svjetlo, koji dakle nisu prihvatili Isusa za Mesiju, postoje njegovi učenici „koji ga primiše“. Njima on daje „moć da postanu djeca Božja“. Ima li ičega većeg na ovom svijetu negoli moći se zvati djecom Božjom?! Ako smo Božja djeca, tada nad nama ne vladaju tjelesni zakoni – jer nismo rođeni po tjelesnoj i muževljevoj volji, dakle od svojih tjelesnih roditelja – nego od Boga! A što nas to veže s Bogom? To je „vjera u ime njegovo“. Vjerovati u ime Isusovo, a koje znači „Bog spašava“ – dakle, da nas po Isusu Bog spašava, dovoljno je da budemo djeca Božja.

„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.“
Ove su riječi sažetak svih dosadašnjih: Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. Bog Sin, koji je Riječ Očeva, utjelovio se – učovječio se, postao je tjelesan čovjek, jedan od nas ljudi, živio je i prebivao među nama: „verus Deus et verus homo“- pravi Bog i pravi čovjek. Sveti Ivan kaže da je njegov dolazak nama ljudima prouzročio da „vidjesmo slavu njegovu“. Ali tko? Ne svi, nego oni koji povjerovaše, oni koji su postali djeca Božja.

I mi smo, braćo i sestre, okupljeni danas na proslavu Isusova rođenja oni koji su postali djeca Božja. Postali smo to po vjeru u Isusa, kada smo kršteni. No da bismo vidjeli njegovu slavu, odnosno da bismo se uvjerili da je on naš Spasitelji koji nas izvodi iz zla i daje nam život, potrebno je da hodimo u „milosti i istini“.

Milost je Božji dar. Ako smo shvatili i prihvatili da je naš život i sve što jesmo i imamo Božji dar, tada smo sposobni vidjeti „slavu njegovu“. Ako smo ljudi koji tragaju i nalaze istinu – koji mrze laž, a ljube istinu – tada smo također sposobni da nam on daruje svoga Svetog Duha koji je izraz Božje slave. Isus na oproštajnoj večeri u molitvi Ocu kaže za svoje učenike: „slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.“ (Iv 17,22-23)

Radujmo se, braćo i sestre, danas na svetkovinu Rođenja Spasitelja našega Isusa Krista! Njegovo je rođenje temelj našeg spasenja i uzrok mira među svim ljudima, jer bez njega mi se ne možemo Bogu svidjeti, a on ne samo da je došao među nas i bio jedan od nas, ljudi, nego je i dao sama sebe za nas te nas obdario svojim Svetim Duhom, slavom Oca i Sina.

Velika je milost to što vjerujemo, braćo, jer je to put prema Betlehemu, prema špilji i jaslicama u kojima je bio položen naš Spasitelj.

Bog je u sebi razgovor, komunikacija. I samu svoju vječnu Riječ, Sina svoga, on je nama dao. Znao je on da mi tog dara nismo dostojni i da ćemo ga odbaciti i da ćemo ga ubiti, ali on je svejedno došao.

Božić već govori o tome: on jest radost, ali je i najava najveće žalosti na ovom svijetu – raspeće Boga koga ljudi nisu prepoznali ni zavoljeli, koga su odbacili i nisu prihvatili.

Nama to izgleda nemoguće, posve nerazumno i neprihvatljivo, nelogično i dapače suludo, ali – to je istina. I to nije bila istina samo prije 2018 godina, to je istina i danas.

Mi tu Božju Riječ ne slušamo, ne znamo ju čitati ni slušati, ona nas ne pogađa niti ju slijedimo. Mi smo ljudi sve učinili da Sina Božjega, Spasitelja svih ljudi, ušutkamo, da ne čujemo što nam on poručuje – jer on od nas traži da se mijenjamo, da ne ostanemo u svojim kaljužama, inertni na njegove poticaje.

Pa ipak, on nije oklijevao niti se uplašio doći i biti s nama, iznijeti nam svoj božanski nauk, pokazati nam svoje milosrđe, osobito prema bijednima, bolesnima i grješnima. Nije ustuknuo ni pred nepravednom osudom, pred bičevanjem, križem; nije pobjegao pred raspećem ni pred ostavljenošću od svih. On je ustrajao u svojoj ljubavi prema nama, donoseći nam i svjedočeći nam Svjetlo koje od Boga dolazi, da prosvijetli svakog čovjeka.

Poslušajmo poruku za Božić 1941. koju je svojim vjernicima uputio bl. Alojzije Stepinac, a danas ju možemo, draga braćo i sestre, i mi primijeniti na se: „Padnimo dakle danas na koljena pred Isusom u jaslicama i istresimo srce svoje pred Njim. Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Umnoži nam vjeru da se ništa ne zbiva bez Tvoga dopuštenja na zemlji. Umnoži nam vjeru da se ništa ne može dogoditi nikome od nas osobno prije nego Ti dadeš dozvolu. Umnoži nam ufanje da Ti želiš u svim stvarima ne našu nesreću nego naše istinsko dobro… Mali Isuse i veliki Bože, umnoži nam vjeru i ufanje! Onda ćemo ići kroz život bez straha… jer ništa ne manjka onima koji Tebe ljube!“ Amen.

Facebook Komentari