Piše: Miriam Kervatin u ime zarobljene ( blokirane) Hrvatske
Plenković u avionu
Hrvatska je u rukama svih nas.
No neki ipak imaju veću odgovornost od drugih.
Što imaš veći utjecaj, veći se zahtjevi postavljaju pred tvoju odgovornost.
Što imaš veći utjecaj, toliko bi manje morao zadovoljavati komoditet sebe i svojih podanika ( postoji li bolja riječ za ministra Kuščevića?), bliže i dalje rodbine, prijatelja na teret javnog interesa.
Plenkovića se u ove dane proziva da je iskoristio svoj utjecaj da bi na iznimno atraktivna i profitabilna radna mjesta “ugurao” svoju sestričnu i ujaka, a na veleposlaničko mjesto svojega vjenčanog kuma.
Proziva ga se da je u sukobu interesa u aferi “Hot Agrokor!”
On tvrdi da treba ubiti “glasnike”, da on nema utjecaj u korištenju vladinog zrakoplova za odlazak u Finsku, kad je ukrcao u državni avion i vjernog vojaka Kušćevića koji ne predstavlja Hrvatsku na razini međunarodnih odnosa.
Ne vjerujem da je inteligentno, a još manje moralno zadovoljiti se Premijerovim odgovorom koji na optužbe o pogodovanju utjecajem odgovara: “Tko je bio u avionu, ide onaj tko odredi, a određujem ja!” ili “Država to sam ja” (fr. “L’état c’est moi”), Plenkovich XIV.
Osim na Luja 14. vuče i na stari vic o majmunu i pilotu, kad se majmun ulovio upravljača s obzirom na to da je pilot odlučio da neće pilotirati nego će ukrcati …khm… No uglavnom, u vicu je sve dobro svršilo, priča se još i danas.
No nije dobro svršilo po Karamarka.
A upravo je Plenković tada bio najglasniji, i profitirao.
No nije profitirala Hrvatska.
Plenković se nada, opet, sretno izvući na galamu.
No nije tako govorio kad je bila riječ o Karamarku.
Karamarko se, optužen za bagatelu “krimen”, ponio kao odgovaran političar i sam dao ostavku.
Zbog Domovine i dobrobiti zemlje, kazao je Karamarko.
I pogriješio; kako to obično griješe idealisti.
Jer predao je Hrvatsku u novi krug pakla.
Plenkovićev apsolutizam ne služi Domovini. Ni avionu, a još manje putnicima, koje nitko ne pita jesu li sretni s “majmunom”.
Željela sam ovdje progovoriti kakao bih naglasila zastrašujuću razliku koja postoji između političke odgovornosti i političke oholosti.
Čovjeka koji kaže “Ja određujem tko će ući u avion”, a avion je vlasništvo Republike Hrvatske, tvorca takvog rasporeda sjedenja u “avionu”, ne vodi osjećaj odgovornosti za Hrvatsku nego eklatantna oholost moćnika..
Povjerenstvo za sukob interesa nalazi se na povijesnom raskrižju.
Zatvoriti oči pred totalitarnim načinom upravljanja Plenkovićeve administracije ili pronaći snagu za novu hrvatsku odgovornost i pokrenuti postupak protiv Plenkovića jer poštuju moralno poslanje koje Vijeće Europe artikulira u temeljnim dokumentima, a civilizirane države nastoje njegovati, poticati i kultivirati.
Hrvatska nije Plenkovićeva svojina. Jednostavno, zar ne?
I nije isključeno da bi takva odluka Povjerenstva bila upravo ono najbolje što u ovom trenutku Hrvatska može učiniti sama za se, za obnovu svoje društvene kulture, za svoj novi dan.
