Imamo li pravo na prosvjed?

Piše: Snježana Nemec

U ovoj temi nije potrebno puno raspravljati, jer što se mene osobno tiče stvari su kristalno jasne. U suvremenim zemalja prosvjedi se smatraju integralnim izrazom slobode govora. Činjenicu da posjedujemo mentalni proces rasuđivanja i zaključivanja, i u dijalogu naše legitimno pravo na mišljenje, čak i u izostanku naše kompetencije nitko ne smije osporiti.

Imamo li pravo na prosvjed? Imamo, jer je to pravo zajamčeno Ustavom, člankom 42. koji govori da se svakom priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed, u skladu sa zakonom.

Imamo li Zakon o javnom okupljanju i jasno definiran pojam javnog okupljanja i prosvjeda, kao i jasno definirane dužnosti redarstvenih vlasti? Imamo.

Ima li gradonačelnik Vukovara pravo organizirati prosvjed, zbog neprocesuiranih ratnih zločina? Ima.

Mogu raznorazne strukture osporavati to pravo koliko god hoće, govoriti o izmanipuliranosti, ali činjenica o pravu na javno okupljanje ostaje. Prosvjed je tempiran baš kad su ratni invalidi u Vukovaru, čujemo. Ako je to i istina, što je zapravo sporno. Koji to prosvjed u svijetu nije tempiran, i iza kojeg to prosvjeda ne stoji netko. Dakle, osim što se primjenjuju različiti aršini, i licemjerni smo. Kažu i kako to i nije tako naivna priča. Nikada i nigdje nije ni bila, i bilo bi smiješno da je, jer u osnovi sve se temelji na uzroku i posljedici, u kojima će uvijek netko naći svoj prostor koji nema veze s konkretnim zahtjevima. To je jednostavno tako.

Ovo je samo još jedan od primjera kako između ostalog nikad nismo znali odvojiti bitno od nebitnog, i u svemu ovome još jednom si potvrđujemo kako ni institucije sustava, ni mi, kao pojedinci još uvijek nismo naučili što je politička kultura, kako se stječe i uči. Naš odnos prema sustavu još uvijek je pasivan, izostaju jasno oblikovani stavovi od strane onih koji donose odluku, ali i od nas samih.

Ne mogu se prosvjedi samo deklarativno priznavati. Nastojati isključiti pravo na prosvjed je nastojanje isključivanja iz kruga političkih subjekata te isključivanje prava da se u pitanje dovedu donesene odluke, djelovanje ili nedjelovanje vladajućih. Ako smo demokratsko društvo tada se mora poticati razvijanje političke kulture za aktivno sudjelovanje u oblikovanju političke zajednice, za uključivanje u procese donošenja odluka koje se tiču svakog člana političke zajednice. To se uči, za to postoje i ispitni predmeti.

No naravno, kao i u mnogim drugim stvarima problemi su ipak dublji i još uvijek prisutni, a započeli su u trenutku tranzicije s jednog političkog sustava u drugi. Isti leže, prije svega u nerazvijenosti pa i u odsustvu ostalih dimenzija političke kulture; nedostatna formiranost javne svijesti i općenito konfuzija u vezi s političkim problemima; nepostojanje tolerancije i nedostatka stvarnog razumijevanja suštine demokratskih principa.

Na nama je zapravo napor da negiramo izjavu Dabrendolfa o procesu koji zahtijeva 60 godina, i skratimo to razdoblje koje će omogućili da živimo u političkim, ekonomskim, ali i kulturnim uvjetima civilnog društva.

Hrvatska je od svoje neovisnosti imala nekoliko prosvjeda, uglavnom bezuspješnih. Imala je i prosvjede u kojima su vladajući iste nazivali ruljom i nitko na to nije ne reagirao. Slali su nam poruke, što prešutno što ne, da, osim što smo ovce, mi smo i nezahvalna rulja, huligani koji ništa ne razumiju, pa sada prosvjeduju i povikuju. Tako se ne radi. To nije odlika političke kulture i demokratskog društva.

Ovakva percepcija održanih ili onih budućih prosvjeda fantastičan je primjer, i još jedna potvrda svega što smo spoznali o našoj politici i njihovoj percepciji svog posla, vlastitog naroda i poznavanja demokracije. Pored straha koji su osjećali ili će osjećati (u osnovi nepotreban, jer imaju dostojanstven i razuman narod), za razliku od nas, koji više ili manje kontinuirano živimo u ovom emocionalnom stanju, oni i nadalje pokazuju kako se ne znaju i neće nositi s istinom, kako ne žele razumjeti uzročno – posljedičnu vezu.

Ne možeš se zvati političarem, stavljati se iznad svih, jer za tako nešto, za pojam lidera treba puno više, a između ostalog i ugled koji u velikoj mjeri ovisi o uspostavljanju demokracije, standarda profesionalnog ponašanja.

Da bi bio lider trebaš, prije svega, u vlastitom dvorištu, svoju vlastitu paradigmu koristiti na pozitivan način i napokon iz skupine onih kojima treba isključivo pohvala i isticanje njihove veličine, uz veliko poštovanje prijeći u pionire i one koji vode dijalog i prihvaćaju mišljenje drugih, a posebno mišljenje vlastitih građana.

Facebook Komentari