Četiri jahača emotivne apokalipse

Piše: Stjepan Mihovil Blažević

Često smo robovi vlastitih stanja i emocija. Vrlo često. Negativni, pakleni krug nas puno puta zarobljuje, sputava i postupno – ali konstantno – uništava. Negativne emocije nisu nešto što bismo trebali potisnuti, negirati ili tobože zanemariti. Treba ih prihvatiti – lagano za reći, o razočarenju, o strahu, o tuzi i o mržnji, a jako teško za sprovesti u djelo.

RAZOČARENJE

Razočaramo se stalno; svakodnevno. Možemo čak dobiti divan poklon ili prekrasan ručak, a pošto smo žarko iščekivali drugo, svejedno biti razočarani. Zamislite kad ste „opravdano“ razočarani? Razočarani vlastitim rezultatima? Razočaran s drugima? Razočaran sa životom? O moj Bože! Razočaranje može biti pogubno.
Mogući lijek (medikacija): inicijativa, novo zalaganje i zahvalnost.

Moj dobar prijatelj – Diogen iz Sinopa – znao se vježbati u „vještini da mu se nešto odbije“. Znao je stati pred nekoliko kipova i od njih nešto tražiti…

Svijet nije projekcija naših želja, a drugi nisu marionete naših hirova. Puno može onaj koji zna i hoće. Ma puno može onaj koji hoće i koji se trudi! Probajte se što bolje okružiti i razočaranje bi trebalo biti manje, odnosno tako biste trebali dobiti bolju potporu, snažnije poticaje i bolje prilike za nastavak života nakon što se razočarate. Život (ili) ide dalje ili ne.

STRAH

Dublja, „negativnija“ emocija je strah. On kao da ispunjava našu svakodnevnicu, naš život. Prožima nas, svjesno ili nesvjesno, htjeli mi to priznati ili ne.
Dokaz: Kako bi živili i što bi sve napravili da se ne bojimo?
Odnosno, da se umjereno bojimo ili da navladamo neopravdane strahove i barijere koji si sami stavljamo. Nekad izgleda da mi sebe najuspješnjije boikotiramo, jer biramo što ne želimo, radimo što zapravo drugi žele i što nas doista ne ispunjava. Stalno odgađamo teške odluke, bježimo od vlastite pune svjesti i od odgovornosti za svoje postupke.
Strah nam je u kostima, u srcu, u duši. Radi straha bježimo „glavom bez obzira“. Radi straha se potpuno zaledimo i, nekad, umremo, jer ne živimo više mi nego on.

Govorili smo o razočarenju i o strahu, o tome kako se osjećamo kad egzistencijalno potpuno pokisnemo (veliko razočaranje) i kad se naše biće zaledi ili bježi glavom bez obzira. Ima li gorih stvari? Možda ima…

TUGA

Što reći o tuzi?
Ako istu somatiziramo onda bi mogli vući paralelu s utapanjem, s gušenjem. Ona nam oduzima dah, a tako i energiju i život. Tugom umiremo, i to dan za danom, sat sa satom. Umiremo iznutra; a bez nutrine, nema ni prave vanjštine. Živimo ali bez života! Patimo za prošlost, ne možemo prihvatiti sadašnjost i odustajemo od budućnost! O tugo…. duboka tugo. Kako nju duboko doživjeti…. i preživjeti? Bit će da je bez Boga ili nekog višeg smisla, jako, jako teško. O kakvoj nadi, pravednost i kasnijoj sreći bismo mogli govoriti. Ali neću, zasada više o tomu, jer još moram par riječi reći o mržnji.

MRŽNJA

Mržnja je kao snažna pijavica koja sve uništava; nas iznutra a sve drugo izvana. Ne moći oprostiti i doista mrziti nas zarobljava i uništava. Onemogućuje nam mir. Mržnja kanalizira našu bol, našu agresiju, ali fokusiramo je na ono štetno, ne na ljubav, ne na ono što nas izgrađuje ili usmjerava na naš boljitak. Mržnja gazi i uništava i, ako uspije uništiti što je naumila, pušta nas praznih ruku, same, u praznini; i potpuno bez nutrine, jer uništavajući drugo uništila je i nas!

Opako je razočarenje kiše i pokisnulosti; poguban strah zeleđenosti i bijega; smrtonosna tuga utapanja i gušenja našeg života; a mržnja pijavica uništenja koja kao vatra izgara i druge i nas.

Strašne su ovo emocije: razočaranje, strah, tuga i mržnja. Tko u njih često padne zarobljen, mukotrpno može ih nadvladati. Tko god je jednom ozbiljno takvo stanje doživio zna da nije lako; odnosno zna koliko je teško!

Jedino što bi se usudio predložiti je da gledamo strahu i razočaranju u oči. A neka zahvalnost bude štit i mač protiv tuge.

A mržnja? Što protiv mržnje?

Svi znate odgovor: ljubav. Ali odgovor nije baš konkretan, jel’ da? Probajte onda oprostiti sebi. Dok mržnja nad nama vlada ona usmjerava sam nas život. Vidite da li možete naći drugih ciljeva, želja i nada jer mržnja ništa ne gradi doli propast.

Dao Vam Bog, Svemir, slučaj ili pamet priliku da vidite drugu stranu razočarenja, straha, tuge i mržnje; a to je sreća, pouzdanje, nada i oprost koji će na bolje promjeniti Vaš život. Uvijek pokušavam odigrati adut zahvalnosti. Ona je ključ koja otvara mnoga – možda sva – vrata. Od jednog starijeg franjevca sam davno naučio ovaj stari pozdrav: Mir i dobro! To Vam i ja želim.

Facebook Komentari