Ovom hvalevrijednom inicijativom gradonačelnika Ivana Penave konačno grad Vukovar uz veličanstvene mimohode sjećanja na poginule branitelje svakog 18. studenog, obnovu Vodotornja, simbola grada heroja i njegove ponosne zastave, konačno želi obilježiti datum zadnjeg hrvatskog pokušaja proboja u okupirani, opkoljeni i porušeni Grad 13. listopada 1991. te odati priznanje i živućim hrvatskim žrtvama i stradalnicima koje ova njihova država konačno treba zaštititi od njihovih nekažnjenih mučitelja i ratnih zločinaca, piše Ante Beljo, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva i jedan od utemeljitelja HDZ-a u priopćenju koje prenosimo u cijelosti:
Mi iz ostatka Hrvatske dođemo 18. studenog, a žrtve koje još žive u Vukovaru i okolici proživljavaju svoje traume kroz čitavu godinu – nebrojeno puta susrećući svoje mučitelje podrugljivih pogleda i neslanih dosjetki. Poznaju ih žrtve, ali ih nisu prepoznale i institucije ove naše države, demokratske i pravne; DORH i glavni državni odvjetnici, MUP, obavještajne službe …? I tako je to u kontinuitetu kroz zadnjih 27 godina, a pogotovo od 2000. godine pa nadalje.
Po pitanju zaštite digniteta preživjelih žrtava ovom prigodom ću navesti svoje iskustvo vezano uz odnos državnih institucija prema vjerodostojnim svjedočanstvima žrtava osobno predanih na kriminalističku policiju u Ilici 335 u Zagrebu 29. studenog te 23. i 29. prosinca 2011. – službenik A.M. Kopije svjedočanstava su predana i Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata.
Dakle, mnogo prije 2018. imali su ih još od kasnih devedesetih i prije 2011. Radilo se oko stotinu iscrpnih svjedočanstava od kojih je svako zavrjeđivalo barem pokretanje istrage. Koncem 2011., prije primitka Hrvatske u Europsku uniju (glasovanje na referendumu 22. siječnja 2012.), govorilo se mnogo o potrebi procesuiranja ratnih zločina, pa su u Hrvatskoj u medijima bila učestala izvješća o osobama označenim inicijalima i objašnjenja da se ne mogu pokrenuti istrage jer nema “vjerodostojnih svjedoka” ili “počinitelji nisu dostupni hrvatskom pravosuđu”.
Pitao sam gospodina A. M. kako to da je toliko takvih slučajeva kad se radi o zločinima agresora, a kad je riječ o nekim osumnjičenima s hrvatske strane, onda ih se uhiti u zoru u krevetu obiteljske kuće i pritvori “da ne bi utjecali na svjedoke”? Odgovor je bio – da oni pisane iskaze svjedoka s njihovim punim podatcima pošalju u policijske postaje na području počinjenja zločina ili mjesta prebivališta počinitelja, zatim čekaju odgovor nekoliko tjedana a onda ovisno o odgovoru postupaju. Zahvalio sam mu na odgovoru i rekao da ne trebam tražiti dodatnih objašnjenja!
Tko od ovih spomenutih stotinu svjedočanstava pročita samo dva pa poslije pročitanog i dalje ustraje na izjednačavanju veličine ljudske patnje i stradanja s banalnostima dnevnopolitičkih stranačkih prepucavanja, onda takvi nisu dostojni ni javnog humanitarnog djelovanja niti političkog angažmana.
U prošlotjednom govoru predsjednika Srbije Vučića u Gazivodama na Kosovu (9. rujna) jasno je izrečen njegov stav o Miloševiću i njegovim ratnim pohodima, kao i njegov stav u odnosu na Hrvatsku pa se bojim da se uskoro klizećim pomacima ne želi njegovo uporno tumačenje “bivših Miloševićevih ratova” prikazati kao građanski rat u bivšoj Jugoslaviji, a Oluju “kao zločinačku akciju i najveće etničko čišćenje u poslijeratnoj Europi”.
U novije vrijeme čuje se i to da bi se posljedice prošloga rata trebale tretirati kao humanitarno pitanje! Nadam se da će se to odnositi samo na poginule i nestale.
Čim se prihvati terminologija protivničke strane bitka za istinu je izgubljena. Na objede Vučića i njegovih propagandista nije dovoljno prešućivanje i odmahivanje rukom, treba žestoki i pravovremeni odgovor istinom – u protivnom će laž postati istinom. To sljedbenici Dobrice Ćosića dobro znaju!
Konačno i ovogodišnji udžbenici za škole u Srbiji i republici srpskoj imaju poglavlje o ratovima Srbije u 90-im godinama pa će i u njima biti upisana i ta ‘druga istina’ o kojoj Vučić često govori kad su u pitanju prošli ratovi, i proširena svijetom, a nama će ostati za odgovoriti; ako se radilo o agresiji gdje su vam presude za počinitelje zločina?! Odgovor pravne države ne može biti isprika “da nisu imali pravovaljanih svjedoka ili da počinitelji nisu bili dostupni”!
Gradonačelniče, čestitka na obrani istine o Domovinskom ratu i obrani dostojanstva žrtava agresije, kako svih poginulih i nestalih tako i ovih živućih.
To je naša zajednička civilizacijska i moralna obveza. Ne dopustite da se na njihovoj žrtvi sukobljavaju stranačka i ideološka prepucavanja! Dignitet hrvatske žrtve je visoko iznad njih! Čuvajmo ga i branimo!
U Zagrebu, 17. rujna 2018.
Ante Beljo,
predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva
i jedan od utemeljitelja HDZ-a
