Piše: Neven Pavelić
Od samog početka SP-a u Rusiji u naslove tekstova vezanih uz Vatrene stavljali smo: Korak po korak do finala. Za utakmicu s Engleskom stavljali smo: Korak do medalje. Sada je imamo.
Iako je to mnogima od samoga početka izgledalo pretjerano optimistično, ispalo je realno. No, na čemu se temeljila takva procjena?
Prvi polufinalni ogled, onaj Francuske i Belgije odgledao sam u društvu prijatelja, kolumnista Hrvatske danas – uglednog zagrebačkog profesora i autora knjige Filozofija nogometa prof. dr. sc. Kristijana Krkača, te jednog turskog državljanina, mladog obrazovanog pilota.
Ta utakmica i nije bila ugodna za oko, ljepše je gledati Athletic Bilbao – Atletico Madrid, španjolske klubove čije su predstave na travnjaku uglavnom duboko oranje s puno borbe, ali i pokojom akcijom.
Francuska i Belgija nisu pokazale ništa, tvrda utakmica, Didier Deschamps je savršeno taktički zatvorio belgijsku kreaciju i odveo Francusku u finale.
Kako je tek predstojao ogled Hrvatske i Engleske, kao obično, s obzirom da Hrvatska ima najmanje 4 milijuna izbornika, krenula je rasprava o ishodu te utakmice, sugovornik iz Turske je ustvrdio da će Engleska pobijediti. Dao je i neke argumente za tu svoju tvrdnju, odlične igre, sposoban izbornik, mladost i brzinu engleskih igrača, umor hrvatskih, mišljenja raznih svjetskih analitičara…
Tada je upitao zašto mislim da će Hrvatska ući u finale.
Imamo prvaka Engleske, prvaka Italije, Njemačke, Španjolske, Francuske, osvajača njemačkog kupa, višestruke osvajače Lige prvaka, finalista Lige prvaka, mi imamo pobjednike, sjajnog izbornika, također pobjednika. Mi smo svjetska klasa u nogometu.
No, to nisu bili dovoljni argumenti za sugovornika iz Turske, jer su Hrvati umorni zbog produžetaka i jedanaesteraca, a Englezi su mlađi i odmorniji.
Ni zadnji argument nije mu bio dovoljan za promjenu mišljenja: Hrvati su ratnici, imaju veliko srce i poginut će na terenu ako treba.
Englesku smo dobili, a za utakmicu s Francuskom vrijede isti argumenti.
