Misu večere Gospodnje, spomen ustanovljenja Euharistije, na Veliki četvrtak 29. ožujka u katedrali Uzvišenja svetog Križa u Sisku, predvodio je sisački biskup Vlado Košić u koncelebraciji s generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom, supsidijarom preč. Milanom Begićem i vikarom katedralne župe vlč. Vedranom Pejakom-Pašićem i vlč. Draženom Mirčićem.
U propovijedi preč. Karača podsjetio je kako ovom misom započinje Vazmeno trodnevlje, ali i kako „slavimo i obnavljamo događaj večere koju je Isus blagovao zajedno sa svojim učenicima”. „Mi kao slavitelji Večere Gospodnje trebali bismo barem shvatiti i pokušati ponovno doživjeti taj događaj, uživjeti se u stvarnost koja se zbivala tijekom te večere. Međutim, što se događalo u mislima i srcima apostola vjerojatno nikada nećemo moći saznati. Možemo samo zamišljati i pretpostavljati. Ali ono što nam je poznato jest kako je Isus znao da je došao njegov čas odlaska iz ovoga svijeta i povratka k Ocu. Dok je pripremao svoje učenike, na sve ono što će mu se dogoditi, nagoviještajući svoje odbačenje, izdaju, osudu i razapinjanje, čini nam se da oni uopće nisu shvaćali i razumjeli kako Isus govori upravo njima. Evanđeoski tekst nam daje dojam kao da učenici ne doživljavaju ozbiljnost situacije i kao da su Isusove riječi upućene nekim drugim ljudima, a ne onima koji sjede s njim za stolom”, ustvrdio je preč. Karača te u nastavku govorio o Isusovoj zapovijedi i primjeru ljubavi. „U ono doba jedan od značajnijih čina ljubavi bilo je pranje nogu gostima. To je u bogatijim kućama činio jedan od slugu. Isus, koji je često naglašavao da onaj koji je prvi među braćom mora svima služiti, htio je to ove večeri primjerom pokazati. Da bi mogao svojim vjernicima ostaviti ljubav kao prvu i najveću zapovijed te znak njihove pripadnosti njegovoj zajednici vjere, On im je primjerom pokazao ljubav i služenje. Bila je to zadnja poruka, zadnja oporuka koju je Isus rekao prije svoje smrti. Zar čovjek ne govori ono što smatra najvažnijim baš u onom trenutku kada zna da odlazi, da umire. Isus kao svoju oporuku govori učenicima, govori nama: ‘Ponizno služite jedni drugima’. Ako bismo svoje razmišljanje o velikim otajstvima večerašnjeg slavlja htjeli sažeti u jednu bitnu misao ona bi glasila: Isus se sa svojom posljednjom večerom oprašta od svojih učenika. On, naime, neće više biti na ovom svijetu onako kako je bio do sada u liku čovjeka. Njegovim uskrsnućem koje će brzo uslijediti On će biti duhovno prisutan sa svim svojim vjernicima kroz vjekove. Isus koristi ovaj oproštaj da objavi i nove načine svoje prisutnosti među nama. To su ove svetinje koje večeras spominjemo i slavimo. Euharistija je prisutnost tijela i krvi Kristove pod prilikama kruha i vina da bude trajna žrtva koju će Isusova Crkva zajedno s njim, duhovno prisutnim, prinositi Bogu za svoje spasenje i za spasenje svega svijeta”.
Na kraju propovjednik je poručio kako Gospodin tu večer „želi utemeljiti zajedništvo među nama suslavljenicima, kao i zajedništvo nas s Gospodinom”. „Osjeća li se u našem euharistijskom slavlju nešto od toga? Nije li to slavlje mnogima od nas postala puka dužnost, bogoslužje koje nam je zapovjeđeno, na kojem sudjelujemo kao pojedinci, a da ne znamo tko nam sjedi s lijeva i desna. Time promašujemo smisao ove gozbe. Ispravno postupamo samo onda ako smo jedni za druge tu, ako jedni drugima darujemo blizinu, zajedništvo, prijateljstvo, ako jedni druge ohrabrujemo i tješimo, ako smo povrh toga spremni one s ruba, opterećene neuspjehom u životu, primiti u našu sredinu i dati im novu priliku. Ne bismo li to trebali uzeti kao program za uskrsno vrijeme radosti? Ovu večer posebno uronimo u otajstvo Isusovog neizmjernog dara, a kojeg nam je ostavio u otajstvu Euharistije”, zaključio je preč. Karača.
Nakon propovijedi, a prema drevnoj tradiciji liturgije svetog Trodnevlja, biskup Košić oprao je noge dvanaestorici muškaraca, svećenicima i bogoslovima.
Po završetku pričesti, posvećene hostije su prenesene u svetohranište na pokrajnjem oltaru Svetog Josipa nakon čega se biskup s koncelebrantima te okupljenim vjernicima zadržao u tišini i molitvi.
Slavlje je animirao Katedralni zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i vlč. Roberta Jakice.
