Piše: Snježana Nemec
Gotovo da je glavni uvjet čovjekovih uspjeha u životu stupanj vještine kojom prikriva svoju osobnost, u uvjetovanim kalupima. Najbolji su političari, ministri, zastupnici, diplomati koji mogu do te mjere govoriti uopćeno, da se njihove prave misli i osjećaji u tim govorima kriju u neprobojnom oklopu.
Govornik je utoliko bolji, ukoliko je u njegovim govorima manje individualnog poriva i iskrenog entuzijazma, ukoliko njegovi govori snažnije odražavaju potrebe trenutka, ukoliko je u njima više namještenog pathosa koji mu diktira partija ili neka druga grupacija.
Sakriti svoju osobnost i što vještije odigrati ulogu marionete – to je istinska zasluga svakog javnog radnika. Ako učinite samo, jedan jedini korak koji ne odgovara kalupu grupacije kojoj pripadate, odbacit će vas. – Takav korak ne priliči mu; to odijelo je originalno, ali ga ozbiljan čovjek nikada ne bi obukao; on je postupio pravilno, ali valja biti koliko-toliko pametan pa shvatiti da je u njegovoj situaciji to glupo, i da je time nanio štetu stvari za koju je radio.
Te silne fraze, toliko zapravo obične u ustima čovjeka izvrsno karakteriziraju kodeks suvremenog društvenog morala. Nikad čovjek u društvu i čovjek sam za sebe nije bio tako dalek jedan od drugoga. Nikada nije bilo tako teško pronaći osobnost iza debelog sloja društvenih zahtjeva i predrasuda.
I što će zapravo čovjeku čovjek, koji ne misli i koji nema kritičko mišljenje. Što će jednom društvu čovjek koji ne umije misliti društveno, koji klima glavom, koji se boji iznijeti mišljenje, koji je toliko otupio da je počeo i sam vjerovati kako je ovakav način razmišljanja i rada jedini mogući.
No, tu su. Nameću pravila, zamagljuju istine, proguravaju zakone, konvencije, uvjeravaju ljude da ne razumiju, daju im do znanja da su nepismenih i nazadni. Ali tiho i neizravno to rade. Kroz riječi koje imaju drugostupanjsko značenje. Koje dolaze iz pozadine, i koje se ne čuju, ali definiraju kako stvari stoje.
I uspijevaju, zadovoljni i sigurni da ih ništa ne može uzdrmati. Uspjeh im se ogledava u nama samima, koji u nemogućnosti da spoznamo uzroke svega podižemo ih na stupanj iskonske sudbine i apsolutnog načela. Rastrzani, umornih živaca, zaodjenuti u ruho nemirne psihe, bez strasti i negodovanja, spremni uvijek se vratiti starim predstavama o neizbježnosti sudbine.
Izgubivši vjeru u svoju vlast i snagu nad tijekom života, suvremeni čovjek, mi sami ne vidimo ništa do kaosa. Čovjek očajanjem vapi nebu, ne videći spasenje od sila koje mu prijete sa svih strana.
To su „oni“ i „mi“. Oni i mi koji bi zajedno trebali gledati u budućnost. Ali, ne gledaju. I to gledanje u suprotnom smjeru ne može biti vječno.
Zato se uvijek, neovisno kada pojavi „nova poezija“, i to ona koja prepoznaje i buni se. Ta „nova poezija“ nastaje kad ovi prvi nisu u stanju, ili ne žele usmjeriti život u novom pravcu. Kad prepoznaje i ne želi više zatvarati oči pred onima koji ne nose klicu života. Kad žudno traži one trenutke u kojima se otrgneš od ukalupljivanja i igranja marionete.
„Nova poezija“ u kojoj čovjekova smjelost govori – bit ću ono što jesam i želim ono što mi pripada. Ne želim služiti samo tuđim interesima koji su proglašeni za „moju stvar“. Maknut ću naslage obmana, nametnutih uvjerenja, navika koje mi je nakalemilo društvo i vladajući moral.
Prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije bila je svojevrsna „nova poezija“. Ona je rekla svoju novu riječ, iz koje se trebaju izvesti zaključci. Pokazana u svojim zemaljskim konturama, što god mislili dala je novi materijal i nove uzajamne odnose društvenih grupacija kao što svatko suprotstavljanje nerazumnom i protivno zajedničkom interesu daje novo.
No ne treba zaboraviti, da su najbolje boje još uvijek u rukama onih koji možda nemaju više nekadašnje snage, ali ih imaju. I ne samo za ovu konvenciju.
