Tamo je jedina moguća opcija industrija i kopneni LNG terminal, koji se može koristiti za uplinavanje, tako i za prodaju tekućeg plina kao goriva, i da se plin djelomično koristi za proizvodnju struje, koja treba i otoku i industriiji polimera, kažu u Gasfinu.
Gasfin Grupa sa sjedištem u Luksemburgu, koja je preuzela portfelj potraživanja bivše Hypo banke prema Diokiju i Dina Petrokemiji u vrijednosti preko 100 milijuna eura, i time stekla status razlučnog vjerovnika nad zemljištem i postrojenjima koja se tamo nalaze, jučer se prvi put predstavila javnosti.
Namjera im je na tom zemljištu razviti novu industriju proizvodnje polietilena, ali razvijaju i projekt manjeg kopnenog terminala, kapaciteta do dvije milijarde kubika godišnje, s mogućnošću proširenja. Državnoj eksproprijaciji dijela zemljišta za potrebe plutajućeg terminala, kažu, ne mogu se i neće odupirati, no dođe li plutajući terminal tamo, neće biti niti njihove industrijske investicije. Vladi su predstavili svoje projekte, no od nje još uvijek čekaju odgovore. »Vi ga nemojte izgraditi, mi ćemo kopneniterminal, to je naša ponuda«, poručuju Vladi.
Država sve može
Direktor tvrtke Gasfin S.A, krovne kompanije Gasfin Grupe je Davor Grčević, koji je Gasfin osnovao s Vladimirom Puklavcem, a tvrtka je dosad aktivno radila u Kini, Egiptu, SAD-u, Rusiji i drugdje, i jedna je od vodećih, rečeno je, na području proizvodnje, transporta, distribucije i primjene LNG-a. Vlasnici, ključni menadžment i kapital Gasfina u potpunosti su porijekom iz EU-a, a od 2012. godine njihov je interes usmjeren na industrijske projekte na lokaciji Omišalj.
– Do sada smo se suzdržavali u davanju izjava za javnost jer ovdje nije riječ o šoubiznisu ili politici. S obzirom na puno netočnih navoda o nama u zadnje vrijeme, odlučili smo govoriti. Otkupili smo sve zemljište, sve što dolazi do pomorskog dobra – kazao je Grčević. Na pitanje što to znači za projekt plutajućeg terminala, Grčević odgovara kako »država može napraviti što god hoće«.
– Ako donesu zakon po kojem zemljište mogu razvlastiti, to će tako biti. Samo je pitanje može li takav zakon biti donesen, a da ne bude posljedica. Nismo mi ti koje država pita, da mora, već bi nas pitala. Mi razvijamo projekt manjeg kopnenog terminala. Država može i odustati od terminala. Kod nas isto postoji proces razvijanja manjeg kopnenog terminala.
Na svoj proces država troši državni i europski novac, na drugi mi trošimo vlastiti. Ne bismo gradili kopneni, ako se pojavi plutajući. Ako dođe plutajući terminal – da bi se tamo proizvodili polimeri, trebamo kontinuirani ulaz sirovine morem. Kopneni terminal bi bio i terminal za ulaz sirovine za industriju. Ako se na toj obali pojavi ogroman brod kao plutajući terminal, uz njega je drugi brod koji se prazni, pa još jedan brod koji dovozi etilen i nekoliko bunkering-brodova, na tako maloj lokaciji sedam-osam brodova, ne daj bože da zapuše vjetar… – upozorava Grčević.
Bude li plutajućeg terminala, drugim riječima, nema ni nove industrije polietilena, osim ako, kazao je, država Gasfinu to ne kompenzira tako da im daju drugo pristanište. »Naša je želja samo da obala koju trebamo za svoje brodove ne bude zauzeta plutajućim terminalom«, poručio je.
Novac na stol
– Ali protiv države ne možemo niti hoćemo. Mi smo državi predložili svoj integralni program, predložili da sjednemo, čekamo odgovor kojeg za sada nema. Europa je odlučila da Hrvatska izgradi terminal, nismo mi ti koji kočimo izgradnju plutajućeg terminala. Samo kažemo – vi ga nemojte izgraditi, mi ćemo, to je naša ponuda. Mi ćemo ga izgraditi za svoje potrebe, a ako Europi treba plin, milijardu kubika uzmemo sebi za proizvodnju, a za Europu, ako stave novac na stol, gradimo još kapaciteta koliko joj treba – nedvosmislen je Grčević.
Na pitanje jesu li s Vladom do sada imali ikakav razgovor, odgovara kako su unatrag osam godina komunicirali s nekoliko vlada, s ovom aktualnom, međutim samo pismeno, jednosmjerno.
»Šaljemo prijedloge i pisma, čekamo odgovore«, kazao je. Zamoljen da odgovori na neslužbene tvrdnje kako su zatražili poništenje lokacijske dozvole za terminal, Grčević je odgovorio kako je »nelogično da netko tko želi izgraditi terminal, i za njega ima zemljište, ide protiv lokacijske dozvole«. »Onog časa kad bi postojao bilo kakav dogovor da se gradi terminal na osnovu prave lokacijske dozvole, mi nemamo ništa protiv«, dodao je.
– Tamo je jedina moguća opcija industrija i kopneni LNG terminal, koji se može koristiti za uplinavanje, tako i za prodaju tekućeg plina kao goriva, i da se plin djelomično koristi za proizvodnju struje, koja treba i otoku i industriiji polimera. Postoji teza da nama industrija polimera nije potrebna i da je to samo manevar da bi se tamo nešto radilo. Ali što s 1,4 milijuna četvornih metara zemlje koja se može koristiti samo za industriju? Mi ćemo na svaki način pokušati pokrenuti industriju na mjestu bivše Dine – nastavio je Grčević.
Samo industrija
Gasfinu je »napakirana«, kaže, i neistina da imaju namjeru zemljište preprodati, odnosno da su to već i učinili. Prema ugovoru o otkupu s austrijskom državom, naglasio je, preprodaje ne može biti.
– Bilo bi jako loše i za naš ugled da zemljište preprodamo, nećemo prodati, osim ako država od nas to zatraži, za projekt koji ima logičan razvoj. Ako država bude ta koja po zakonima od nas nešto kupi, to nije preprodaja, nego prisilni otkup, po cijeni koju netko treba procijeniti. Onda ide plutajući terminal, koji industriji ne omogućava ulaz sirovine, a s druge strane ćete imati vlasnika koji će biti u neobičnom investicijskom stanju. Prvo ste mu, naime, oduzeli dio zemlje, zatvorili mu pristup moru, pa se postavlja pitanje što bi investitor tamo mogao napraviti – ništa. Nemoguće je zemljište prenamijeniti u nešto turističko, na primjer, ako ispred stoji plutajući terminal – zaključio je Grčević. U njegovom je timu i Mladen Antunović, nekadašnji šef državnog LNG-a Hrvatska, koji je razvijao projekt velikog kopnenog terminala od oko šest milijardi kubika plina godišnje, piše Novi list.
