To se ne radi: Plenković danas za sebe tvrdi da u 48 godina života nije počinio ništa nemoralno u svom radu

" Maslina”, Robert Budor akademski slikar, 2014., flomaster, tuš, kemijska, drvene bojice, 50x70cm.

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač, https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/02/21/to-se-ne-radi/

„To govorim i kao čovjek i kao političar koji evo sad skoro u svojih 48 godina života nema niti trunke sjene, niti trunke sumnje, niti trunke mrlje u etičnost i poštenje načina na koji radim i načina na koji sam javno angažiran i to mi je osobito važno i zato sam ovu situaciju s kojom smo se suočili doživio doslovno kao jednu pogrešku koja je bacila određenu sjenu.“ (A. Plenković, 21. 02. 2018. URL: https://www.youtube.com/watch?v=p_VOGoylcPs)

Nekako se čini moralno morbidnim da čovjek evo u svojoj 48. godini života javno i nevezano uz temu nalazi za shodno za sebe tvrditi da nema niti trunke sjene, sumnje, ni mrlje u etičnost i poštenje svog rada. Što želi reći? Da ne sumnja ili da je uvjeren u moralnu ispravnost svog rada? Da njegov rad de facto nema moralno dvojbenih čina i postupaka? Možda imamo moralno bezgrješnog kancelara?

Sjetimo se, to je isti onaj čovjek koji je u maturalnom radu (koji je 1989. objavljen kao knjiga) pisao između ostalog: „Međutim, Marx naglašava kako u krajnjem kraju ne odlučuje svijest (ideologija) što će i kako biti, nego cjelokupno društveno biće u smislu šeste teze o Feuerbachu da je suština čovjeka i društva u sveukupnosti društvenih odnosa. Masmedije ne treba zbog toga ni precjenjivati, a ni podcjenjivati.“ (Plenković 1989:12), čovjek koji je branio „malu tiskarsku pogrešku“ bivšeg ministra znanosti i obrazovanja, iako nikakvog iskustva nema u objavljivanju znanstvenih radova, čovjeka koji je za sebe tvrdio da „može što hoće“ itd.

Taj isti čovjek danas za sebe tvrdi da u 48 godina života nije počinio ništa nemoralno u svom radu i istovremeno u duhu „male tiskarske pogreške“ danas za situaciju s izvanrednim povjerenikom „doživljava kao jednu pogrešku“ koja je „bacila sjenu“. Ima li te sjene ili ne? Zar nemamo bezgrješnog kancelara? Zar je i ovaj pogrešiv? (Analitičkom oku sklonom morfologiji neće promaknuti identičan uzorak zbrkanog opravdanja u izjavama Predsjednice RH i Predsjednika Sabora RH.)

U srži poteškoće s citiranim dijelom izjave stoji tvrdnja da se tako nešto ne govori javno, ne govori se ni privatno, a možda ni ne misli u svoja 4 zida i sa svojih 48 godina. To se ne radi. To se pak ne radi jer postoje mjerila. Intelektualcima blisko mjerilo je Sokratov umjereni falibilizam ili nastojanje da se zbog opće ljudske pogrešivosti količina i težina pogrešaka tijekom života smanji na prihvatljivu mjeru koja omogućuje dobar život. Pjesnicima pak bliže mjerilo bila bi izjava Samuela Becketta: „Moje greške su moj život.“.

Ovo pišem ne stoga što citirani kao javna osoba ima breme pogrešaka, jer svaki je prosječan čovjek, osim možda stvarnih ili umišljenih moralnih svetaca, počinio dovoljno pogrešaka do svoje 48. godine da, ako ima imalo duha, od njih može skovati šaljive priče na vlastiti račun, pa čak niti stoga što citirani kao javna osoba ima breme pogrešaka stranke kojoj je predsjednik, nego stoga što se čini prirodnim da je čovjek te dobi svjestan svojih pogrešaka koje nedvojbeno ima, pa je pitanje jedino kakvu će ulogu one odigrati u cjelini njegovog života, a put njihova poricanja ne čini se putem igranja bilo kakve uloge, pa čak niti anti-uloge.

Facebook Komentari