Piše: Prof. Slaven Letica, fb
ZAŠTO MISLIM DA BI “RAJSKOM ŠIBOM” ILI “ŠTAPOM LJUBAVI” TREBALO DOBRO IŠIBATI BAHATE I NEUKE HRVATSKE ŠKOLSKE REFORMATORE
Nakon što se 1. lipnja 2017. priključio uličnom maršu u prilog „cjelovite kurikularne reforme“ organiziranom pod patetičnim nazivom „Čekajući tramvaj zvan obrazovna reforma”, stari i novi predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak Mudonja, po kojem bi ubuduće trebalo nazvati jedinicu vrdanja, laganja i muljanja u politici (jedan „vrdoljak“ koji vrijedi najmanje kao i jedan „mesić“) u ranim je, nesanim, jutarnjim satima (u 3.07 sati) 2. lipnja 2017. napisao i objavio: „Danas sigurniji nego ikad, na reformi obrazovanja lomi se budućnost Hrvatske. I to prava, izvorna reforma bez ideologije, nošena energijom i emocijom za budućnost, a pokretana strašću ljudi koji su je stvarali. Učinit ću sve što je u mojoj moći da krene što prije makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u politici!“
Šest mjeseci kasnije (11. studenog 2017.), na konferenciji za tisak na kojoj je najavio vlastitu kandidaturu za predsjednika HNS-a, ponovno je spomenuo žrtvu koju je spreman podnijeti za budućnost „naše djece“: „Želim imati informatiku obaveznu u školama! I za to ćemo platiti rejtingom – zbog naše djece makar to bilo zadnje što ću učiniti u politici.“
Moralna i politička panika koja je stvorena oko navodno katastrofalnog stanja u hrvatskom školstvu i kojoj je sam bitno pridonio, Ivanu Vrdoljaku Mudonji itekako se isplatila: stranka kojoj je na čelu godinu na izmaku završava s 2.5% biračke potpore (prosinačka anketa Crobarometra), dobila je doista mandat da informatiku ozakoni kao obvezni predmet u školama i da, općenito, osmišljava i provodi javne politike koje određuju budućnost „naše djece“.
Može li se, doista, kao što je cvrkutao (twittao) Vrdoljak na reformi obrazovanja „lomiti“, a to može značiti i „prelomiti“, pa i „slomiti“ budućnost Hrvatske i „naše djece“?
Popularna teza o „katastrofalnom stanju u hrvatskom školstvu“ koja se proteže – čas tinjajući, čas plamteći – od po zlu (ne u cjelini opravdanom) znamenitoj Šuvarovoj reformi iz 1976. do Divjakine reforme 2017. najnovoji je poticaj dobila objavom rezultata međunarodnog testiranja 15-godišnjih učenika „PISA“ koje provodi OECD.
Činjenica što je, primjerice, na posljednjem testiranju iz 2015. godine naša zemlja (testiranje je provedeno u 73 zemlje) bila ispod prosjeka OECD-zemalja – u matematici smo zauzeli 41., u „čitanju“ (jezičnom znanju) 31., a u znanju iz „znanosti“ 37. mjesto – iskorištena je za stvaranje političke panike kako je hrvatsko školstvo jadno i kukavno.
Dakako, da je bilo osjećaja za realnost, navedeni „rejtinzi“ bili ni protumaćeni kao izraz općeg stupnja razvoja hrvatskoga društva: po takozvanom indeksu ljudskog razvoja (Human Development Index) Ujedinjenih nacija – koji uzima u obzir pokazatelje očekivanog trajanja života (po tom smo pokazatelju na 34. mjestu), ostvarenoga dohotka po stanovniku (tu smo na nezavidnom 82. mjestu) i razine obrazovanja – nalazimo se na 45. mjestu.
Neosporno je, dakle, da je kvaliteta hrvatskog školstva, mjerena znanjima naših srednješkolaca, znatno bolja od ekonomskih prilika u kojima živimo i tek nešto malo lošija od zdravlja naroda mjerenog dugovječnošću.
Bez trunke ironije, mogli bismo stoga zaključiti da bi bilo puno uputnije da srednjoškolski učitelji odlučuju o reformama političkog sustava, nego da neuki i vazda „vrdajući“ političari odlučuju o reformama školstva o kojem često znaju malo ili nimalo.
Njima, političarima, omiljena „metoda“ procjene vrijednosti školstva je navođenje uzor-zemalja na koje bi se, navodno, trebala ugledati naša zemlja.
Kad se je, kod prvog testiranja 2.000., Finska našla na prvom mjestu, onda su svi, ne samo hrvatski, putovi u traganju za uzor-modelom vodili u tu zemlju u kojoj učenička izvrsnost nije i nema baš nikakve veze s Mudonjinim-Divjak-Bakićevi idealom uvođenja informatike i robotiča u osnovne škole, već je bila posljednica nacionalne kulure u kojoj je učiteljski poziv pet puta cjenjeniji od političkog „zanata“ i u kojoj malenu djecu ne „šopaju“ STEM-om, nego im dopuštaju da uživaju u djetinjstvu kroz igru, druženje i gradnju normalnog dječjeg svijeta sastavljanog od bujne mašte, radoznalosti, ali i vježbanja samo-discipline, samosvijeti, odgovornosti, radinosti i solidarnosti.
Kad su na PISA-testovima zagospodarili i zavladali „žuti“, u pravilu, bez iznimke, Azjati-budisti (prva mjesta u matematici i znanosti drže Singapur, Hong Kong, Tajvan, Japan, Kina i Koreja; u čitanju su pri vrhu još uvijek, ali ne zadugo, Kamada, Finska, Irska i Estonija), onda su hrvatski divjaci i vrdoljaci počeli upirati prstom na njih kao moguće hrvatske uzore.
A to nije samo komično, nego i tragično.
Da je tome tako mogli bi saznati kad bi proučili, primjerice, knjigu Amande Ripley „Najpametija djeca svijata“ u kojoj su vrlo slikovito opisani načini organizarnja školovanja i učenja u Americi, Poljskoj, Finskoj i – Koreji.
„Korejski slučaj“ posebno je zanimljiv, jer tamošnja djeca visoke plasmane na PISA ljestvicama plačaju učenjem koje obično traje 12 -16 sati dnevno, ali i batinama koje još uvijek imaju pravo dobiti od učitelja u skladu s prastarom „učiteljskom“ i narodnom izrekom: „Šiba je iz raja izišla!“
Kako to izgleda u korejskoj praksi možete pogledati na zanimljivom vido zapisu na koji upućuje.
S trunčice dobrodušne ironije zaključiti mi je da b ta „rajska šiba“ – koju u Koreji nazivaju „štap ljubavi“ i koju djeca u ime roditelja obredno poklanjaju učiteljima – vrlo dobro došla našim vrlim, divjim i vrdavim – školskim reformatorima.
