Europska unija zatvara granice i kršenje ljudskih prava prebacuje na libijske milicije i afričke diktatore. Time se Europa udaljava od svojih osnovnih vrijednosti, analizira Krsto Lazarević u tekstu za DW.
U Njemačkoj i Austriji se bliže izbori, a uskoro će i u Italiji. Kakav god bio ishod tih izbora, desničarski populisti već imaju moć u Berlinu, Beču i Rimu – za to uopće ne moraju biti na vlasti. Jer, iz straha da ne izgube glasače s desnog ruba, etablirane stranke su odavno počele povlađivati im.
Koliko je u međuvremenu u Njemačkoj rasprava otišla udesno, pokazuje jedno pitanje Savezne centrale za političko obrazovanje, koje se pojavljuje u Wahlomatu (aplikacija na kojoj birači mogu provjeriti stavovi kojih stranaka su im najbliži, op. ur.).
Tamo stoji: „Genocid nad europskim Židovima i dalje bi trebao biti središnji dio njemačke kulture suočavanja s prošlošću.” Može se odgovoriti potvrdno, niječno ili izabrati neutralan stav. Samo nekoliko mjeseci od zahtjeva krajnjeg desničara Björna Höckea iz desničarskog AfD-a da se „njemačka kultura sjećanja mora okrenuti za 180 stupnjeva”, u Njemačkoj je dozvoljena takva diskusija o Auschwitzu. To je veliki uspjeh za ekstremno desničarsko krilo stranke koja nema ni jedan mandat u Bundestagu.
AfD je i u glavama pojedinih televizijskih voditelja. Tijekom TV-duela Angele Merkel i Martina Schulza glavne teme nisu bile, na primjer, socijalna pravda, obrazovanje i loši uvjeti rada – već izbjeglička politika. Angeli Merkel na koljenima možemo zahvaljivati što odbijanjem još jednog TV-duela nije dopustila nastavak te tragične igre.
Nije bolje ni u Italiji. Talijanske vlasti su prije nekoliko mjeseci počele ometati rad nevladinih organizacija, koje na Sredozemnom moru spašavaju ljudske živote. Državni odvjetnici sicilijanskih gradova optužuju nevladine organizacije za suradnju s krijumčarima ljudi – optužba koju su desničarske i konzervativne snage u Italiji, Njemačkoj i Austriji zahvalno prihvatile. Uvjerljivih dokaza do danas nema, ali svejedno: nešto od optužaba uvijek ostane u sjećanju.
U međuvremenu samo mali broj izbjeglica iz Libije stiže u Italiju. To treba zahvaliti talijanskom ministru unutarnjih poslova Marcu Minnitiju, koji otežava rad spasilaca, ima dogovor sa sumnjivim milicijama i intenzivno surađuje s libijskom obalnom stražom. Oni koje zanima kako izgleda suradnja s libijskom obalnom stražom trebali bi pitati spasioce nevladine organizacije Sea-Watch. U noći s 20. na 21. listopada aktivisti su u međunarodnim vodama htjeli pomoći ljudima u nevolji, kada je akciju prekinuo brod libijske obalne straže. Toga dana u Sredozemnom moru se utopilo više od dvadeset ljudi – to se nije moralo dogoditi.
Članak 13., stavak 2. deklaracije o ljudskim pravima kaže: „Svatko ima pravo u bilo koje vrijeme napustiti bilo koju zemlju.” Suradnja EU-a i libijske obalne straže usmjerena je u suprotnom smjeru: sprječava ljude da napuste ratna područja gdje su u izbjegličkim logorima sustavno izloženi ubijanju, mučenju i silovanju. Njemačko veleposlanstvo u glavnom gradu Nigera, Niameyu, kancelarski ured informira o „uvjetima u privatnim zatvorima koji podsjećaju na uvjete kakvi su bili u koncentracijskim logorima.” Zemlje EU-a mogu slobodno uređivati svoje zakone o azilu, ali ljude sprječavati da napuste zemlju u kojoj se ratuje, kosi se kako s uljudnošću, tako i s osnovnim ljudskim pravima.
Slično je i s deportacijom ljudi iz Njemačke u Afganistan: „Pogledajte, vraćamo ljude i u zemlje u kojima je rat. Za to čak ne morate birati desničarske populiste.” Nakon žestokog napada 31. svibnja, nedaleko od njemačkog veleposlanstva, skupne deportacije u Afganistan najprije su bile obustavljene. Toga dana poginulo je najmanje 150 ljudi, stotinu ih je ozlijeđeno. Pogođena je bila i zgrada njemačkog veleposlanstva. U Afganistanu se povećava broj ratnih sukoba i žrtava, sigurnih područja nema. To zna i njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maizière, pa zbog toga na sebi ima jaku zaštitnu opremu dok se kreće tom zemljom.
U SPD-u se neki barem srame prakse s deportacijom. U utorak uvečer na televiziji ZDF kancelarski kandidat Martin Schulz je kazao: „Moja procjena je vrlo jasna: trenutno nitko ne može biti deportiran u Afganistan.” Glupo je bilo jedino što su tri sata ranije ljudi deportirani zrakoplovom iz Düsseldorfa u Afganistan, što bez odobrenja Ministarstva vanjskih poslova, koje vodi SPD-ov ministar, uopće ne bi bilo moguće. I zato ne zvuči uvjerljivo kada kancelarski kandidat SPD-a, koji je četiri godine dio vlade, sugerira da njegova stranka nema veze s deportacijama u Afganistan.
Ljudska prava ili ograđivanje? Jedno i drugo ne ide, zato su se EU i njegove članice odlučile protiv ljudskih prava. Kako bi to mogli opravdati, kršenje ljudskih prava je premješteno u ruke libijske obalne straže i tamošnjih milicija. Ubuduće bi i afrički diktatori mogli pomoći tvrđavi Europi da problem prebaci susjednom kontinentu. Dok je na Međunarodnom sudu za ratne zločine izdan nalog za uhićenje sudanskog diktatora al-Bašira, zbog genocida, njemačko Društvo za međunarodnu suradnju (GIZ) zalaže se za obuku policajaca u Sudanu. Izbjeglice koje u Sahari umiru od žeđi ili koje ubijaju u Libiji, jednako malo zanimaju europsku javnost koliko i ljudi koji se utapaju u Sredozemnom moru.
Desničari su već pobijedili na predstojećim izborima u Europi, bez obzira kakav bude njihov ishod. Ljudska prava i civilizacijske standarde EU je već otpisao kroz suradnju s libijskom obalnom stražom, afričkim diktatorima i deportacijama u ratna područja. Onoga tko u Sredozemnom moru pokušava spašavati ljudske živote označava se kriminalcem, na njega se puca i optužuje ga se da je krijumčar. To smeta samo malom broju građana EU-a. Važno je da su granice zatvorene i da ne dolaze nove izbjeglice. I tako se može voditi politika, ali onda više ne bi trebalo izgovarati riječi kao što su „ljudska prava” ili „europske vrijednosti”.
