Greška oko migranatskog vala: Mediji su poučavali o “kulturi dobrodošlice” umjesto da izvještavaju

“Dobro došli u Njemačku”, pisalo se dok su izbjeglice masovno stizale u zemlju. To je bila i službena politika. A mediji su poučavali o “kulturi dobrodošlice” umjesto da izvještavaju, rezultat je jedne ozbiljne analize.

Zaključak je nedvosmislen: mediji su učinili grešku. Za vrijeme krize 2015. i neposredno nakon toga su kod teme o dolasku izbjeglica uporno htjeli “poučavati narod” u smislu politike Angele Merkel. A time nisu činili ono što je njihova temeljna zadaća: da distancirano objašnjavaju složene pojave i događanja. Umjesto toga su poslušno slijedili politiku vlade i može se reći da su upravo naređivali građanima da slijede “politiku dobrodošlice” kakva se tražila.

Novinari ili učitelji?

Ove kritike nisu nove, ali do sada su uglavnom stizale iz krugova bliskih ekstremnoj desnici. Ali sada je novina da je to i rezultat ozbiljne i znanstvene studije njemačkog tiska i da je oštro kritiziran način kako se izvještavalo o izbjeglicama.

Sadržaj elektronskih medija nije bio analiziran jer bi to bilo još skuplje i složenije istraživanje, ali u to vrijeme se ionako teško u bilo kakvom mediju čulo nešto drugačije.

Analizirano je na tisuće novinskih članaka, prije svega četiri najveća lista: Süddeutsche Zeitung (SZ), Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), Die Welt i tabloida Bild. Autori gotovo 200 stranica debele studije su došli do zaključka kako su se gospođa ili gospodin urednik bavili obrazovanjem puka, umjesto da izvještavaju o onome što se događa.
Obzirom da je u golemom istraživanju Hamburg Media School i Sveučilišta Leipzig obuhvaćena i analiza 85 lokalnih i regionalnih listova, ovo istraživanje se doista može nazvati reprezentativnim. Istraživanje je financirala zaklada Otto Brenner, bliska sindikatima.

Ne samo da se po medijima diktiralo što se treba misliti: tko se između veljače 2015. i ožujka 2016. čak i odvažio na neke kritične izjave o dolasku izbjeglica, smjesta je bio obilježen kao ksenofob i optužen za netrpeljivost prema strancima, rezultat je ove analize.

Moraliziranje u medijima

I mišljenja dijela građana koji su “iz različitih razloga skeptično pa do kritično promatrali politiku useljavanja”, pišu autori, “nisu se ozbiljno uvrštavala u raspravu”. Ta “kultura dobrodošlice” koju je tražila njemačka vlada je u tiskovnim medijima pretvorena “u neku vrstu čarobne riječi”. Upada u oči i koliko se često izvještavalo iz moralnih očišta. Čitava tema o izbjeglicama se pratila s “previše sentimentalnosti o ‘dobrim ljudima’ i s premalo kritičkih pitanja nadležnim tijelima”.

Povrh toga, masovno se prepisivalo i ponavljalo što je već rečeno: od oko 35 tisuća objavljenih članaka je bilo samo 6% izvještaja ili reportaža koje su doista pisali novinari koji su bili na licu mjesta. To se osobito odnosi na tri najvažnija lista, SZ, FAZ i Welt. Svaki peti tekst kojeg su objavili o ovoj temi uopće nije bilo izvješće nego komentar, što je “neuobičajeno visoki udio” – kako svojevrsnom znanstvenom umanjenicom konstatira vodeći autor tog istraživanja, novinar i sveučilišni profesor Michael Haller.

Najvažniji na svijetu su – političari?

Upravo boli i način kako su zapravo glavni sudionici tog događaja bili gurnuti u stranu. Redakcijskih izvještaja o organizacijama i različitim institucijama koji su pomagali tim izbjeglicama i koji su s njima bili čitave dane je bilo tek 3,5%. Nitko se nije sjetio ni pitati stručnjake koji bi nešto znali reći o, na primjer, etničkim osobnostima ljudi koji dolaze: na tu temu je samo jedan od 100 objavljenih članaka. Umjesto toga se i o tako važnoj temi za čitavo društvo naveliko raspravljalo apstraktno i tek pitajući službujuće političare.

43% onih čije se mišljenje redovito objavljivalo su bili predstavnici vlade u Berlinu, ministri ili političke stranke. I tu se prvo pitalo one koji će reći pozitivno: političari stranke Zeleni su u novinama bili dvostruko češće zastupljeni nego političari stranke Ljevica. Radikalno desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) koja je, što god o njoj mislili, ipak politička stranka koja je zastupljena i u čitavom nizu pokrajinskih parlamenata, o toj temi gotovo uopće nije mogla doći do riječi – njihovo mišljenje je zabilježeno u 0,1% izvješća.

Politika i novine “pod istom kapom”

Autori studije zato govore o “izuzetnoj dominaciji političke elite” koja je uz pomoć medija suvereno vladala ovom temom. I to posve u smislu onoga što je odlučio politički vrh vladajuće koalicije, Merkeličinih kršćanskih demokrata i socijaldemokrata. U pola izvješća koja su analizirana nije bilo baš nikakve kritične distance prema mišljenju vlade. Još gore od toga: politika i mediji su se u mnogim temama o izbjeglicama nalazili u “zatvorenom prostoru komunikacije koju mnogi u svojim komentarima zovu Mainstream i sistemski mediji”.

Ukupno uzevši, 83% napisa su se izričito ili uglavnom pozitivno izjašnjavali o dolasku izbjeglica i time uvelike pridonijeli stvaranju politički željene “kulture dobrodošlice.” Svatko tko je izražavao sumnju i njegovi argumenti su našli mjesto u tisku tek kao usputna primjedba.

Čitanje ove studije stvara dojam kako su “znanstvenici, nakon svega, imali želju istražiti i onda čitavo novinarstvo zgrabiti za okovratnik i žestoko prodrmati”, piše na internetskoj stranici lista Die Zeit koji također izvještava o ovoj studiji. Taj dojam je još jači kada autori analiziraju reakcije medija nakon novogodišnje noći u Kölnu i napade mladih muških izbjeglica na djevojke i žene koje su se tamo nalazile. Ta povreda “kulture dobrodošlice” je onda u mnogo slučajeva dovela do korekcije u izvještavanju o izbjeglicama.

Jer kritika je bila sve glasnija, također i u medijima. “Stječe se dojam da su mnogi novinari sada željeli još i premašiti ono što su prije uporno propuštali”, piše u toj analizi. Doduše i ona je donekle nedorečena – kao kad na primjer za list Frankfurter Allgemeine Zeitung piše kako se u “mnogo” komentara ipak izjašnjavao protiv neograničenog dolaska izbjeglica. Ali ukupan rezultat je potpuno jasan: to je argumentirana i veoma glasna pljuska njemačkim medijima. Ta “državna poslušnost” je možda u mnogim slučajevima bila iz moralnih načela, ali čak i ako je bilo tako – to nije posao novinara, piše dw.

Facebook Komentari