Piše: Ante Gugo
Treba li 30. svibnja opet slaviti kao Dan državnosti? Osobno mislim da je ovo još jedno u nizu pitanja koje nepotrebno opterećuje hrvatsko društvo i koje je razlogom besmislenih tenzija.
Raspravljati o tome tko je kriv za to što rasprave o ovom pitanju doprinose podjeli hrvatskog društva bilo bi isto kao i raspravljati o tome što je starije, kokoš ili jaje.
Neosporna je činjenica da ukidanje Dana državnosti koji se slavio 30. svibnja, što je napravila koalicijska Vlada na čelu s SDP-om teško može biti prihvaćeno kao politička odluka koja doprinosi dijalogu i toleranciji.
Bio je to klasični osvetnički čin prema HDZ-u, stranci i političkoj snazi koja je dala najveći doprinos u rušenju socijalizma i u procesu osamostaljivanja Hrvatske. Na drugoj strani bilo je puno egoizma od strane tadašnje vrhuške HDZ-a kad je donesena odluka da baš 30. svibnja bude Dan državnosti.
Sjednica prvog višestranačkog Sabora sasvim sigurno jest jedan od najznačajnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda. Taj događaj zaslužuje da bude uvršten među državne blagdane i neradni dan. U to nimalo ne dvojim.
Međutim, na taj događaj nije uspostavljena samostalna i suverena Republika Hrvatska i to jednostavno ne može biti hrvatski Dan državnosti.
Razlog za to da 30. svibnja bude državni blagdan i neradni dan, ali da Dan državnosti bude 25. lipnja, na dan kad je Sabor 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske temelji se na činjenici da bi svakom pojedincu, dakle svakom građaninu ili državljaninu, odnosno svakom pripadniku hrvatskog naroda demokracija trebala biti jednako važna koliko i postojanje samostalne i suverene države.
Tek s donošenjem ova dva dokumenta 25. lipnja 1991. godine Republika Hrvatska je stekla obilježja državnosti, bez obzira što je njihova primjena zbog specifičnih okolnosti počela 8. listopada 1991. godine.
Održavanjem prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine počeo je proces koji je kasnije potvrđen i referendumom na kojem se 94,6 građana Republike Hrvatske izjasnilo za to da želi demokratsku, samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku.
Dakle, počeo je proces okončanja socijalizma, političkog sustava koji je nedemokratskim metodama održavao na životu tadašnju jugoslavensku višenacionalnu zajednicu.
U tom smislu uvođenje demokracije i demokratskih metoda političkog odlučivanja, jednako je značajno kao i sam čin donošenja odluke o osamostaljivanju Republike Hrvatske.
Dan kad su demokratski procesi i formalno započeti kao postavljanje temelja hrvatske državnosti zaslužuju obilježje državnog blagdana i neradnog dana. Zaslužuju i vidljiv znak koliko je Hrvatima stalo do demokracije.
Dan demokracije, tako se treba zvati državni blagdan koji će se obilježavati 30. svibnja. Dan kad je održano zasjedanje prvog višestranačkog sabora 30. svibnja 1990. svojim značenjem u hrvatskoj povijesti nadilazi uspomene sudionika tog procesa.
Ne mislim samo na sudionike prvog višestranačkog Sabora nego i na sve koji su tada izložili sebe, riskirali vlastitu sigurnost i slobodu i svjesno se upustili u sudjelovanje u društvenim promjenama.
Oni će biti trajno upisani u hrvatsku povijest jer je njihovo djelo okončano i svoj je pečat dobilo 25. lipnja 1991. dvjema saborskim odlukama koje kažu da od tog dana na političkoj karti svijeta postoji Republika Hrvatska.
Neka danas ta slova pozlate i tvrdnjom da se nisu borili za bilo kakvu Hrvatsku, jer jednu takvu smo imali i danas se ne možemo njome ponositi, nego da su se prije svega borili za Hrvatsku u kojoj će demokracija i ljudska prava i slobode biti najvažniji.
