Piše: Vlasta Janton
Koliko ste samo puta u teškim situacijama čuli nekog kako govori da će vrijeme sve rane izliječiti, s vremenom će sve biti lakše, bolje.
Vjerujem stotinu puta. Ali ono što je najgore od svega, vrijeme ništa ne liječi, baš ništa. Vremenom se samo naviknete na tu tešku situaciju, bol i naučite se živjeti s njom, prihvatite je kao dio sebe, ona postane dio vas. Naučite se živjeti s boli, a to nije ono što vam treba, ono što želite.
Da živite s njom. Vrijeme vam nije prijatelj, ali ljubav itekako jest.
Postoji li išta ljepše od osjećaja kada vam ljubav zakuca na vrata, kada vas obuzme taj osjećaj lakoće, sreće, ispunjenja? U tom trenu zaboravite sve brige, probleme koji vas muče, trzavice, nesporazume, sjete i neprospavane noći. Ljubav vas probudi, dobro prodrma, preokrene naglavačke, i to onda kada ste pomislili da za vas više nema nade, da ste sami, napušteni i obeshrabreni.
Život nam nosi lijepe ali i ružne trenutke. Prepun je raznih udaraca koji nas vrebaju sa svih strana dok kročimo njime. Nikada ne znamo koji dan će za nas biti fatalan da nas sruši, toliko žestoko sruši da padnemo na samo dno. I ostanemo ležati na tom dnu, dugo, sporo, teško, bolno.
Ne vidimo izlaza, ne vidimo kraja našoj patnji. Oko nas svijet kao da ne postoji, u nekom smo balonu, izolirani od svega.Emocije su toliko jake, toliko snažno trgaju našu dušu i srce da se u jednom trenu pitamo kako je moguće da smo uopće živi, kako je moguće da dišemo, da hvatamo zrak. Da, to se događa kada te život uhvati u teškom trenutku. I tu nastupaju oni koji ti žele pomoći. Utjeha je uvijek ista, vrijeme će to izliječiti, proći će s vremenom, samo se prepusti. Neće. Vrijeme neće izliječiti ništa.
Ali ljubav, kada te čvrsto uhvati u svoj zagrljaj, ljubav može učiniti čuda. Jedino i samo ljubav je ta koja čini tolika čuda. Ljubav je najjača energija, jača od zla, jača od svih negativnosti, jača od mržnje, jača od najvećeg straha i samoće. Kada te ljubav zagrli, sve rane, sve boli, samoće i tuge nestanu, rasprše se poput mjehurića od sapunice.
U život kada ti uđe osoba koja te toliko takne, koja te toliko prodrma, koja potakne toliko radosti u tebi, sve ono bolno polako nestaje, topi se. Ta ljubav učini da se sva ona slomljena i skrhana mjesta nanovo izliječe, počinješ disati punim plućima, osjećati radost življenja, radost postojanja.
Dok te taj netko koji ti je toliko naglo ušao u život, onda kada ti je najviše trebao, čvrsto drži za ruku, imaš osjećaj da možeš pokoriti cijeli svijet.
Dobiješ ogromnu snagu, čeličnu volju za smijehom, srećom i dobrim djelima. Ali to može samo taj netko poseban, koji nije slučajno u tom času ušao u tvoj život.
Da sve one raspadnute kockice opet posloži na svoje mjesto, da ti pomogne da očvrsneš, oživiš, da procvateš. I onda kada ste mislili da za vas više nema nade, da nikada više nećete moći uživati u sreći, ljubavi, lijepim trenucima, život vas itekako u tome demantira.
Sreća postoji. Zove se ljubav. Znam da ste toliko puta rekli „Ali ja više nikada neću moći opet voljeti“, ali gle čuda, opet volite. I to jače, snažnije, sigurnije, svojim cijelim bićem.
Taj netko vam je vratio osmijeh u oči, napunio vam dušu srećom, taj netko je tu onda kada ga najviše trebate. Taj netko vas drži za ruku u trenu kada padate, ali sada više pasti ne možete. Jer niste sami, jer taj netko to više nikada neće dopustiti. Da budete sami u svojoj boli.
Koliko god vas život rušio nema te ljubavi koja vas ne može podići. Samo ona to može. Samo ona. U njoj rastete, blistate, u njoj otkrivate nove sebe, točno onakve kakvi ste oduvijek priželjkivali biti.
Ne liječi vrijeme sve rane, već ljubav. Samo ljubav. A vrijeme…neće nam donijeti ništa osim starosti.
