Piše: Silvana Oruč, HS
Pupovac prima pristojne novce iz državnog proračuna da preko svog biltena Novosti blati i Hrvatsku i Hrvate. Pa tako, i da se izruguje s nevinim žrtvama komunističkog pokolja na Bleiburgu i Križnom putu. To mu može biti jer nitko, od onih koji su morali, nije reagirao i osudio primitivno i anticivilizacijsko ponašanje Milorada Pupovca.
Sva sreća da prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman svojim razmišljanjima nije bio ni blizu razmišljanja Milorada Pupovca. Jer da jest, umjesto proglasa hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti da ostanu u RH nakon Oluje, odnosno otvaranja koridora prema BiH kojim su Srbi, koji nisu željeli ostati – otišli, danas Pupovac ne bi mogao nositi titulu dežurnog etnobiznismena u Hrvatskoj. Pupovac bi, da je bilo obratno, vjerojatno postupio drugačije.
Pupovac – kad na srbijanskoj televiziji ne najavljuje rekonstrukciju hrvatske vlade i u stanci od vrijeđanja hrvatskih svetinja – prisvaja sebi titulu antifašista i falsificira hrvatsku povijest. Tako je, nedavno, na dan komemoracije žrtvama sramotne Bleiburške tragedije, hladno ustvrdio da su „oni koji su 1945. bježali prema Austriji, bježali od vlastite savjesti i od vlastitog zločina, koji su zgriješili prema Bogu i prema čovjeku“.
Nije to prva, a vjerojatno ni zadnja Pupovčeva gnusna provokacija. Uostalom, može mu biti. Čovjek prima pristojne novce iz državnog proračuna što je i više nego dovoljno da preko svog biltena Novosti i drugih pamfleta blati i Hrvatsku i Hrvate. Pa tako, i da se izruguje s nevinim žrtvama komunističkog pokolja na Bleiburgu i Križnom putu. To mu može biti jer nitko, od onih koji su morali, nije reagirao i osudio primitivno i anticivilizacijsko ponašanje Milorada Pupovca.
Nema smisla navoditi kako se kulturan zapadni svijet odnosi prema ratnim zarobljenicima, ali i izbjeglicama, odnosno što u svezi s tim propisuju međunarodne konvencije, kao što je na primjer Ženevska.
Međutim, ono što je bitno istaknuti jest to da čelni čovjek srpske manjine u Hrvatskoj, čovjek koji prima plaću kao zastupnik u Hrvatskom saboru (bez obzira na to što mu je to omogućeno izbornim inženjeringom), u 21. stoljeću opravdava i gotovo likuje nad najstravičnijim i najmasovnijim zločinom nad Hrvatima, a riječ je o više od pola milijuna žrtava.
Među ljudima koji su, prema Pupovcu, bježali od vlastitog zločina i vlastite savjesti (kao da bi itko notornog Pupovca mogao uzeti kao mjeru za savjest) bili su i djeca i žene i stari i mladi ljudi i vojnici koji su se predali, bez oružja. Postoje brojna svjedočanstva ljudi koji su gledali masakre ili sudjelovali u njima; pronađene i danas otvorene jame nijemo svjedoče o zločinima Titovih partizana. Očevidac Ted Pavić, u knjizi The Minister and the Massacres Nikolaja Tolstoja, tiskanoj u Londonu 1986. (kad se u Jugoslaviji o Bleiburgu i Križnom putu nije moglo ni pisnuti), svjedoči: „Muškarci, žene i djeca padali su u svežnjevima dok su partizani kosili svojim mitraljezima lijevo-desno po otvorenome polju. Vrlo brzo je toliko ljudi bilo pobijeno, da su se partizani usudili spustiti među preživjele, pa su ih s vidljivom nasladom stali nasmrt tući, udarati čizmama, i probadati bajunetama.“
U knjizi su navedeni desetci svjedoka koji su svjedočili da su ubijani civili, žene i djeca. O tome su svjedočili i partizani. Npr. Ivan Gugić, u to vrijeme pripadnik 11. partizanske dalmatinske brigade, ispričao je kako je stigla naredba da izaberu najpouzdanije komuniste za ubijanje zarobljenika. Ubilačka postrojba imala je 60-70 ljudi, a zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić dok je glavni komandant bio Simo Dubajić rodom iz Kistanja.
Dana 25. ili 26. svibnja došli su pred logor Šent Vid pokraj Ljubljane gdje je bilo puno žena, djece i cijelih obitelji, te zarobljenih hrvatskih vojnika. Nakon što su ih opljačkali, svjedočio je Gugić, partizani su ih svukli i vezali žicom dva po dva u skupine od pedesetak zarobljenika. Dnevno su ih vozili u četrdesetak kamiona, a ubijali su nad jamom, uglavnom metkom u zatiljak. Mnogi od njih nisu još izdahnuli nego su jaukali u jami pa su partizani povremeno u jamu bacali ručne bombe. Dnevno su ubijali oko 1000 ljudi. Po nalogu Sime Dubajića, ubijanje je nastavljeno dalje od Ljubljane u šumi zvanoj Kočevski rog. Prema iskazu svjedoka Gugića za vrijeme njegova boravka od osam dana u Kočevju ubijeno je 30 do 40 tisuća ljudi.
Partizani su posebno bili okrutni prema hrvatskoj vojsci. U Slovenskoj Bistrici, partizanski komunisti su, krajem svibnja 1945., nasilno ugurali 4000 ljudi, među kojima i civile, u protuzračno sklonište tvornice Impol, a zatim minirali ulaz u sklonište. Žrtve su umirale gušeći se u stravičnim mukama.
Nakon pokolja na Bleiburgu, stotine tisuća Hrvata bilo je tjerano natrag u Jugoslaviju i tada započinje Križni put na kojem je većina pobijena na načine koje ljudski um ne može ni promisliti, a kamoli napraviti. A bilo je onih koji su to učinili.
Franc Perme, inače Slovenac, u dokumentiranoj knjizi „Prešućeni grobovi i njihove žrtve” iznio je činjenice da je u prvim danima nakon završetka Drugoga svjetskoga rata samo na području Slovenije (bez Bleiburga), pobijeno 189.000 Hrvata, dok je 144.500 Hrvata pobijeno u kolonama Križnoga puta od slovensko-hrvatske do rumunjske i bugarske granice.
A da je i jedna nevina žrtva – previše je. Zato, Pupovče, srami se!
