Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Odijelo koje je nastalo od 17. do 20. st. kao reakcija na prethodnu kičastu odjeću, a koje je u Engleskoj izmišljeno kao zahtjev za jednostavnošću, udobnošću i slijedom (engl. „suit“, fra. „suite“, lat. „sequor“ = slijedim), jer se jakna i hlače međusobno slijede tkaninom, bojom i krojem, s vremenom je postalo ne samo simbol muškosti (pa i ženskosti iako ženska odijela samo na prvi pogled odgovaraju muškim, ali imaju drugu svrhu, osim ako žena ne nosi muško odijelo), nego i svečanosti, ozbiljnosti, profesionalnosti, moći i utjecaja, danas se nosi doslovno u svim prilikama, što ide toliko daleko da postoje ljudi koji čak i u obližnji kiosk ili trgovinu odlaze u odijelu, pa čak i oni koji su kod kuće u odijelima.
Paralelno s usponom suvremenih odijela tijekom 20. st. pojavio se fenomen i pojam kriminala bijelih ovratnika koji simbolizira kriminal koji čine profesionalci u gospodarstvu, politici i sudstvu, a količina i težina zlodjela te vrste kriminala toliko se nakupila i povećala da je odijelo nakon uspona od opuštene neprimjetne do svečane odjeće poprimilo negativni simbolizam kriminala (tim više jer su odijela postala sastavni dio odjeće i u drugim vrstama kriminala počevši dakako od uzora u talijanskoj mafiji) čemu su svakako pridonijeli mnogi pokreti koji su svaki na svoj način odbacivali odijelo zbog tih kriminalnih konotacija (rock, hippy, punk itd.).
Iako danas odijelo predstavlja „pravilo odijevanja“ na velikoj većini radnih mjesta, ipak postoje značajne iznimke koje variraju od situacija u kojima multinacionalne korporacije koje se bave proizvodnjom i prodajom odjeće različite od odijela (npr. sportske odjeće) na radnim mjestima toleriraju odjeću koja nema niti jedan dio odijela pa do situacija da se zbog globalnog zatopljenja i nastojanja smanjenja emisije štetnih plinova nastoji reducirati korištenje klima-uređaja na radnom mjestu te se stoga toleriraju npr. hlače i košulje bez sakoa i kravata i te iznimke polako ali sigurno i konstantno preuzimaju primat pred odijelima.
Prilike u kojima bi donedavno bilo nezamislivo i uvredljivo pojaviti se bez odijela, od krštenja, mature, promocije, službenih proslava na fakultetima, radnim mjestima, u obiteljima i sl., preko sjednica zakonodavnih tijela, vlada, sudova i političkih kampanja, pa do pogreba, karmina itd. danas su takve da se svakako tolerira odjeća koja nema niti jedan dio odijela, čak niti košulju, što podosta govori o promjeni odjevne klime, ali i o nečem sasvim drugom što bi mogla biti tema nekog teksta, pa i ovog, ali to neće biti, nego ćemo to prepustiti čitateljima, jer malo je vjerojatno da velika većina o ovoj temi nema mišljenje.
Radi se naime o tome da se odijelo koristi kao izraz neke vrste ozbiljnosti, stručnosti i povjerenja u osobu koja ga nosi, što je iznimno paradoksalno napose u društvima poput hrvatskog koje je korumpirano i opterećeno kriminalom bijelih ovratnika kao i drugim oblicima kriminala ovisnima ili omogućenima tom vrstom što nam sugeriraju europski statistički podaci, a što je, iako u skladu s ambicijama, ipak u neposrednoj dijametralnoj suprotnosti sa stvarnim znanjima, vještinama, iskustvima, rezultatima i ozbiljnošću velike većine onih koji to odijelo nose, pri čemu ne treba zanemariti i suprotan trend koji se sastoji u aktivnom odbijanju nošenja odijela od strane onih od kojih se to očekuje, pri čemu to čine iz uglavnom osobno-marketinških razloga iako ih nerijetko baš ništa, osim dakako spomenutog ne-odijela, ne razlikuje od onih koji ga nose.
Ako je prethodno rečeno točno, što se nikako ne sugerira, ali svakako se nudi za razmišljanje, onda do pojave dokaznog materijala za drugo mišljenje nećemo pogriješiti ako tijekom odvijajuće kampanje za lokalne izbore doslovno sve koji se pojavljuju u odijelima držimo nekom vrstom ljudi koji prikrivaju nešto loše što su počinili, čine, ili će učiniti uz dakako iznimku onih koji misle da je to zgodan kampanjski modni detalj i onih koji su najjednostavniji konformisti što je posebno smiješno ako je suprotno njihovim vidno nekonformističkim stavovima, ali nećemo pogriješiti niti ako takvima držimo i sve one koji baš zbog navedenog odbijaju odijela i odijevaju se drugačije, sad „neprimjereno“, „ležerno“, „športski“ ili „à la Dubrava“ jer malo je vjerojatno da ih „drugačije odijelo“ čini „drugačijim ljudima“.
Ukratko, pretpostavka glasi – ne vjerujte onima u odijelima, ali ne vjerujte niti onima koji nemaju odijela. Još kraće – ne vjerujte nikome.
Nepovjerenje je neshvatljivo podcijenjeno najčešće u nesposobnosti shvaćanja kako je iz nepovjerenja moguć samo jedan put, onaj u povjerenje. I zato prakticirajte i njegujte nepovjerenje.
Doslovno nemate što za izgubiti, a možete samo dobiti ili u najgorem slučaju ostati tamo gdje ste i bili, što je u zadanoj situaciji u Hrvatskoj ne previše loša situacija s obzirom kako nam može biti puno gore nego što jest. Nepovjerenje treba zamišljati kao moguć iako ne previše vjerojatan „početak predivnog prijateljstva“.
Ne zaboravimo za ovu priliku prigodne riječi mladog Ludwiga Wittgensteina, inače čovjeka koji je aktivno odbijao formalne načine odijevanja svog vremena, iz 1921. godine: „Izvanjski oblik odjeće načinjen je sa sasvim drugačijom namjerom, a ne radi toga da pokaže oblik tijela.“ (TLP 4.002) u čemu je i srž spomenute ambivalencije odijela, danas, u Hrvatskoj, nažalost.
Toliko o izgledu ljudi koji se pojavljuju u medijima tijekom predizborne kampanje za lokalne izbore u Hrvatskoj 2017. godine. Sasvim dovoljno svakome tko želi barem malo ili nakratko misliti svojom glavom. Za one pak koji žele znati više u sljedećem nastavku prelazimo s elemenata izgleda na elemente govora.
