Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Urlanje HDZ-a o tome kako je MOST odgovoran za pad Vlade RH osebujan je nastavak šutnje o tome zašto je na sjednici Vlade RH zabranjeno biti protiv. Pravo biti protiv je elementarno demokratsko političko pravo i nije mu nadređena nikakva „kolegijalnost“, niti „profesionalni integritet“.
Kolegijalnost je najviše načelo među kolegama, a koliko mi je poznato ni po čemu ljudi u vladi nisu kolege, nego su u najboljem slučaju suradnici. Profesionalnost je najviše načelo u profesiji, a koliko je poznato ne postoji profesija „ministar“, iako postoji profesija „političar“ ako je za vjerovati Maxu Weberu.
Ministar je služba, a ne profesija. Spomenuto urlanje je dakako znak nervoze koja se manifestira lako vidljivim i teško hinjenim preostalim simptomima pogrešaka u dikciji, facijalnim ekspresijama, gestikulacijama i posturama tijela.
Nervoza je opravdana jer na pitanje „Imate li glasove?“ futur „Imat ćemo.“ implicira prezent „Nemamo.“.
Što se pak dikcije i jezika načelno tiče, a s obzirom da je dio oblika života, treba reći kako HDZ-ovci i SDP-ovci jednako „daču“, a s obzirom kako je poznato da „dakanja“ u hrvatskom jeziku nema, možemo reći kako su time pokazali ne samo kako su isti, nego i kako su neki tuđi isti.
Čak je i ministar financija tijekom „Malog noćnog razgovora“, ako sam ga dobro čuo, rekao kako je imao „konsideraciju“ što je znak vidnog neznanja materinskog jezika, jer da ga zna rabio bi istoznačnice poput „promišljanje“ ili „premišljanje“ (a propos, dragi ministre, „cōnsīderāre“ (lat.) znači doslovno „buljenje u zvijezde“).
Kad smo već kod buljenja nije loše pitati u kojem se sve grmu skriva Nikola i kakve sve spačke sprema i zle revolucionarne planove kuje, na što je doslovno nemoguće dobiti odgovor, jer iako poznato Pravilo prisvajanja kaže „Svatko ima svoju cijenu“, ipak postoji i pomalo različito pravilo koje kaže „Onoga tko nema što za izgubiti nemoguće je kupiti“.
Moguće je doduše naslutiti auto-koš izraza „Novi revolucionar Grmoja“ s obzirom da ništa među njegovim djelima, u životu, odgoju, a kako se čini niti u predaka, za razliku od nekih drugih, ne sugerira kako se radi o revolucionarnom čovjeku.
Na koncu, ako je prosječno vrijeme poluraspada HDZ-ovih vlada 8 mjeseci, onda je svakako pitanje koje su dobrobiti, a koje štete od u niti dvije godine trećih parlamentarnih izbora?
Ili recimo to novo-hrvatskim – „Show me the cost-benefit, you prick!“.
Nema dobrobiti, ali ima šteta, troškova, rizika koliko nam srce želi. Ili kako bi rekla moja kćer neki dan ujutro uz odsutan i indiferentan pogled u daljinu kroz maglovit prozor auta – Vidiš natpis „1. ZONA?“ – „Vidim, pa kaj?“ – Ništ. (stanka) Nikad ne bumo 1. Zona, ni u školi, ni na faksu, ni na poslu, niti u životu. (stanka) Nikad.“.
U međuvremenu je ministar financija saznao kakav je to osjećaj kad zna da mu pola nacije ne vjeruje. Živopisnije govoreći to vam je svaki drugi slučajni prolaznik s kojim se mimoiđete na ulici, svaki drugi stanovnik kvarta u kojem stanujete, svaki drugi stanovnik vaše ulice, a moguće i vaše zgrade.
Zastupnici koji su odredili sudbinu glasovanja o povjerenju ministru, bili oni nekome kukavice, izdajnici, hrabra srca ili heroji, svakako su Glasnović, Esih, Hasanbegović i Saucha.
Također u međuvremenu je predsjednik Sabora RH saznao da više nema potporu saborske većine, pa je elegantno dao ostavku, naivno vjerujući, kako bi zaštitio „dignitet Sabora RH“ što je podosta dvojbeno, jer ta institucija izgubila je zadnji tračak digniteta 1995. godine, a kao što je poznato nemoguće je izgubiti nešto što se nema.
U cijelom tom „Nikad cirkusu“, jer ozbiljnosti nema nimalo, najviše ispaštaju selski i malograđanski politikanti u kampanji za lokalne izbore. Nitko se ne pita kako je njima? Od čega će živjeti ako propadne sinekura? Kako dalje? Gdje smo i kako smo? Odakle dolazim? Kamo idem? Tko sam ja? Ili kako bi moj neimenovani prijatelj na pitanje oko 4 ujutro u Jabuci – „Ajde rista, ideme polefke dime, ha?“, odgovorio ingenioznim metafizičkim protupitanjem – „Tko si ti?“.
Ovdje dakako imamo paradoks, jer među svim unutarstranački vrhunaravno nedemokratskim partijama baš se ona osobito nedemokratska, što nije teško za objasniti, tj. HDZ, pokazuje kao najdemokratskija, jer naime ima čak 4 kandidata za gradonačelnika Zagreba.
No pravo pitanje nije – Koliko HDZ ima kandidata? – iako je matematičko-metafizički zanimljivo, pa čak niti – Koji je pravi kandidat? – jer od Platona na ovamo još nismo riješili poteškoćicu odnosa privida i zbilje, nego – Postoji li uopće HDZ? To je pak umirujuće neodgovorivo i sukladno šutnji kao većinskom članu tišine koju paradoksalno manifestira posvemašnje prividno urlanje spomenuto na početku koje ledi krv u žilama, jer kako bi rekao bistri Blaise Pascal – „Vječna tišina ovih beskonačnih prostora me užasava“.
