Projekt na Balkanu: Porasle su ambicije Vučića, najveća pogreška bila bi podcijeniti ih

Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac, za Katolički tjednik

U vrijeme velikih promjena u svjetskoj politici Balkan je ponovno postao jedno od ključnih poprišta sukoba svjetskih sila u borbi za moć i širenje svoga utjecaja. Ponovo se na Balkanu ukrštaju silnice svih bitnih svjetskih politika.

Fundamentalističke muslimanske države, Iran i Saudijska Arabija i drugi, financijski duboko ulaze U Bosnu i Hercegovinu želeći dominirati Erdoganova Turska ne samo gospodarski nego i politički već u znatnoj mjeri vodi bosansko hercegovačku odnosno muslimansku politiku.

Ambicije Turske na obnovu osmanlijskog carstva šire se i na Hrvatsku. U odnosu na Hrvatsku Turska vodi mudru politiku, najprije dolazi turski kapital a onda nakon toga Islam. Hrvatska je neoprezna a prosto je nevjerojatno da je dala turskom kapitalu Acije marine, što znači da je dala kontrolu mora i svih bitnih strateških točaka na Jadranskoj obali.

Ruska politika stvara velike probleme u Makedoniji jer ne dozvoljava da Makedonija ide prema NATO-u, Zapadu, stvarajući krize.

Pokušala je zaustaviti put Crne Gore u NATO i pod cijenu državnog udara ali u tome nije uspjela.

I ulaskom Crne Gore u NATO, koje se očekuje uskoro, malo će se stabilizirati uzavreli Balkan. Međutim, ruska politika je duboko, politički, vojno i gospodarski i na svaki drugi način zagospodarila Republikom Srpskom i Srbijom. Ne treba zaboraviti da je stvoren vojni savez i da ruska vojska zajedno sa srpskom ima vojne vježbe na granici Hrvatske, članice NATO-a odnosno da Rusi naoružavaju srpsku vojsku.

Prodor ruskog kapitala u Hrvatsku je zabrinjavajući. U energentima, plinu, nafti i drugdje, Hrvatska u znatnoj mjeri ovisi o Rusiji.

Sada je ruski kapital duboko ušao u poljoprivredu i prerađivačku industriju a preko svojih eksponenata u privatnom kapitalu ovladao je i Lukom Ploče. I ima velike ambicije i u izgradnji plinovoda do Rusije.

Američka politika koncentrirala se na Albaniju i Kosovo. Na Kosovu je stvorila velike vojne baze i na dugi rok, htjeli to priznati ili ne, radi na stvaranju velike Albanije kao svoga glavnog saveznika na Balkanu.

Sjedinjene Američke Države su dugo vremena vodile pogrešnu politiku prema BiH i popuštali su Muslimanima odnosno Turskoj i nanijeli su veliku štetu hrvatskim nacionalnim interesima u BiH. Htjeli to priznati ili ne Američka ambasada je u BiH glavni krivac što je promijenjen Dayton na štetu Hrvata i što su Hrvatima oduzeta skoro sva prava na nacionalnu ravnopravnost.

Europska unija je u velikim teškoćama, posebno nakon izlaska Velike Britanije. Europska unija nema jednu jedinstvenu politiku, ustvari nema svoje politike prema Zapadnom Balkanu.

Činjenica da su najavili da dugo neće nitko biti primljen u Europsku uniju znači da dižu ruke od Zapadnog Balkana. To je otvorilo prostor za pojedine države a posebno Njemačku, da u ime Europske unije promovira novu politiku prema Zapadnom Balkanu koja je za hrvatski narod prava katastrofa.

Po prvi puta se može reći, nakon drugo vremena, da nam njemačka politika nije prijatelj nego neprijatelj. Da je Angela Merkel stala na stranu četničke politike Vučića, da podržava velikosrpske ambicije Srbije i da pokušava natjerati Hrvatsku da žrtvuje svoje nacionalne interese kako bi se zadovoljili srpski nacionalni interesi.

U stvari, radi se o tome da je Angela Merkel javno Andreju Plenkoviću rekla da Hrvatska treba podrediti svoje nacionalne interese globalnim interesima, a da je u ovom trenutku globalni interes da se zadovolje ambicije Srbije kako se Srbija ne bi odlučila da uđe u potpunosti u zagrljaja ruske politike nego bi se priklonila Europskoj uniji.

Angela Merkel, s obzirom da Nijemci imaju ogromni kapital u Rusiji, pokušava preko Vučića uspostaviti mostove sa Rusijom a da se direktno ne suprotstavi zajedničkoj politici Zapada o uvođenju embarga Rusiji zbog aneksije Krima i agresije na istočnu Ukrajinu.

Njemačkom kapitalu, pogotovo što je Engleska djelomično otišla s Balkana kao bitni čimbenik, odgovara povezivanje zapadno balkanskih država svojevrsna carinska unija i jedinstvena politika.

Znači Angela Merkel i Njemačka vračaju se u prošlost i ponovo oživljavaju balkanske integracije, kojima bi na čelu bila Srbija i srpski narod. Zato njemačkoj politici odgovara da se završi rasprava o prošlom ratu na miroljubiv način, da se velikosrpska politika amnestira, kao isključivi krivac i da se podijeli odgovornost za zlo i zločine i da se raspodijeli krivnja odnosno da se velikosrpska agresija naknadno pretvori u građanski rat i nacionalne sukobe u kojima nema dobrih i loših.

Ustvari, nikada nisu prestali pritisci na Hrvatsku da je njena dužnost da bude u regionalnoj vezi i suradnji na Zapadnom Balkanu.

Pronalaze se nove forme a sadržaj je ostao isti. U krizi u Europskoj uniji izmisliti su teoriju o više brzina, koja ustvari znači da će Europska unija biti organizirana u različite regionalne organizacije i institucije s različitim stupnjem zajedništva.

Najveći stupanj zajedništva imala bi tzv. stara Europa, a najmanji stupanj zajedništva imala bi balkanska Europa, u koju spadaju Rumunjska, Bugarska, Hrvatska, vjerojatno i Slovenija i Grčka i nove članice koje treba primiti Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Albanija.

Vrlo sustavno se pokušava stvoriti povezanost i zajednički identitet tih zapadno balkanskih država. Najmudrije na tome radi N1 Televizija koja ima za Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku sve zajedničko, od prognoze vremena do sporta i politike.

To su i različite lige zapadno balkanskih zemalja koje se financiraju: košarka, rukomet, vatrepolo a pokušava se stvoriti i u nogometu, koji je najpopularniji. Tu su i različiti projekti, različita istraživanja. Za sve se nađe novaca ako ima regionalni karakter. Ali regionalno balkanski a ne srednje europski.

U takvoj situaciji iskočio je iz sedla novi srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Pobijedio je uvjerljivo ali tvrde ne demokratski. Tako da evo već deset dana se u Srbiji održavaju masovne demonstracije protiv diktature i protiv načina na koje je Vučić dobio izbore. Međutim, on se na to ne obazire jer ima veliku podršku i Rusije i Njemačke i osobno Vladimira Putina i Angele Merkel, dvoje najmoćnijih ljudi u Europi.

Ambicije Aleksandra Vučića su velike ali nisu bez pokrića. One su dio smišljene velikosrpske politike koju je još 2011. godine utvrđena u Memorandumu 2. Ciljevi su vrlo jasni. Krivotvorinama velikosrpsku agresiju i krivnju za rat pretvoriti u građanski rat i nacionalne sukobe s podijeljenom odgovornošću, a ako je moguće čak napraviti kopernikanski obrat i Hrvate i Hrvatsku od žrtve agresije proglasiti agresorom.

Destabilizirati susjedne države, posebno Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Hrvatsku stalno optuživati da je ustaška i zločinačka država. A u Bosni i Hercegovini čak ići u savez sa velikomuslimanskom politikom kako bi se dizanjem lažnih optužnica, masovnih, protiv Hrvata, zbog navodnih zločina prema Srbima, Hrvati od spasitelja Bosne i Hercegovine pretvorili u agresore i zločince.

Stalno se obnavljaju pretenzije na Baranju i Vukovar, kao navodni srpski grad, kako kaže bivši predsjednik Srbije: u kome Hrvati nemaju šta da traže.

Potiču se Srbi u Hrvatskoj da se suprotstave projektu stvaranja Hrvatske kao političke nacije, da odbiju biti Hrvatski Srbi, da ne priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu.

U takvoj situaciji porasle su ambicije Aleksandra Vučića ali bi najveća pogreška bila te ambicije i njegov projekt podcijeniti, jer se ne radi samo o njegovom projektu nego o dugoročnom projektu uništenja hrvatske države i drugih samostalnih država te pod prinudom stvaranje neke nove konfederacije u kojoj bi Srbi dominirali. Aleksandar Vučić koji se izvještio sjediti na dvije stolice, podržavati Putina i rusku politiku a istovremeno i Angelu Merkel i njemačku politiku, uobrazio si je da je reinkarnacija Josipa Broza Tita.

To i otvoreno govori i želi stvoriti veći projekt od Titove Jugoslavije. On želi povezati i ujediniti sve nove zapadno balkanske države nastale raspadom SFRJ ali toj konfederaciji želi pridružiti i Albaniju. Ustvari on tu nije otišao dalje od Tita nakon Drugog svjetskog rata koji je stvarajući Jugoslaviju imao još širi plan, pridružiti Jugoslaviji ne samo Albaniju nego i Bugarsku.

Na toj koncepciji se ozbiljno radilo ali jednostavno nije prošlo.

Krupni kapital i globalne institucije svakako podržavaju i podržat će carinsku uniju pa i konfederaciju, podržat će gospodarski sustav u kojem npr. njemački kapital pod jednakim uvjetima može ulaziti u sve zemlje bivše Jugoslavije i Albanije.

Njemačka, koja je pritisnuta i unutrašnjom krizom i krizom u Europskoj uniji, ima veliki interes da zagospodari gospodarski cijelim ovim prostorom te unaprijed daje podršku Vučiću i njegovoj Vučićoslaviji.

Međutim, mislim da su takve ambicije potpuno ne realne iako su rezultat vrlo smišljenog dugoročnog političkog projekta. Vojislav Šešelj, politički otac Aleksandra Vučića, rekao je da je konačni cilj tog projekta ukinuće samostalne hrvatske države, jer za njega je i za sve četnike u koje spada i Vučić, svaka hrvatska država je ustaška država i za Srbe neprihvatljiva.

Dr. Franjo Tuđman, pred smrt, u svojoj političkoj oporuci predviđajući moguće opasnosti za hrvatsku državu predvidio je sve ovo što se događa. Deklaracija o zajedničkom jeziku nastala upravo na 50 godišnjicu hrvatske Deklaracije nije slučajna. Ona je dio političkog projekta iza kojeg stoje mnogi, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim balkanskim državama.

Tuđman je zato ne samo zatražio nego svojom rukom upisao formulaciju u Ustav da se zabranjuju sve integracije, na području bivše Jugoslavije i Balkana osim bilateralne suradnje.

Sada se tek vidi koliko je bio vidovit i koliko je važno da hrvatski političari ne podcijene pokušaje stvaranje Vučićoslavije, jer to nije samo velikosrpski projekt nego je nažalost i projekt iza kojeg stoje dio moćne svjetske politike, nažalost, i Njemačka koja se pretvara od našeg najvažnijeg prijatelja i saveznika u mogućeg i najopasnijeg neprijatelja koji će iz egoističnih interesa zaštite tržišta za njemački kapital biti spreman ugrožavati hrvatske nacionalne interese.

Odgovor Hrvatske mora biti jedinstven, jasan i glasan. Treba Vučiću i njegovim prijateljima jasno poručiti da bilo kakva carinska unija na Balkanu ni pod koju cijenu ne dolazi u obzir.

Nikakvi reciklirani titoistički projekti obnove federalno konfederalnih veza ne dolaze u obzir, o njima ne želimo ni razgovarati a dosadašnjim prijateljima poput Njemačke treba odaslati jasne poruke: Izdali ste nas! Bili smo vam prijatelji i teško podnosimo izdaju, jer nakon velikosrpske agresije i svega zla koji se dogodilo hrvatskom narodu teško je shvatiti da ste tako bezrezervno stali iza Vučića kao reinkarnacije Tita iz najgorih dana.

Da podržavate bivšeg četnika, koji je sudjelovao u velikosrpskoj agresiji i osobno a sve pod vidom borbe za europske integracije i ostvarivanja pravednog i humanog društva.

Treba istovremeno poslati i poruku o pokušaju velikosrpskog i velikomuslimanskog saveza u Bosni i Hercegovini, koji žele podijeliti Bosnu na dva dijela, bez Hrvata a Hrvate pretvoriti ne samo u nacionalnu manjinu nego ih i fizički eliminirati iz Bosne i Hercegovine.

Mi smo relativno malobrojan narod. Nismo ni gospodarska ni vojna sila ali smo relativno brojan narod, pa i moćan narod, ako se udružimo, Hrvati iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja i Hrvati iz dijaspore i ako napravimo kao 90- tih godina novi nacionalni program.

Pored ovih političkih problema Hrvatska se našla i na jednom velikom gospodarskom udaru gdje se kriza u Agrokoru, pa i raspad velikog sustava, pokušava zlouporabiti za slom cijele Hrvatske i hrvatske politike. I tu postoji samo jedan odgovor, udružiti sve snage, investirati u Agrokor hrvatski novac koliko je maksimalno moguće i ne dozvoliti da bitna strateška prerađivačka industrija i poljoprivreda padne u strane ruke.

Zato treba podržati sadašnju Vladu i njenog premijera koji su usprkos sramotnog ponašanja oporbe, koja je pokušala blokirati da hrvatska država intervenira u spašavanju hrvatskih interesa, uspjeli stvoriti uvjete da se izađe iz krize. Nema nikakve dvojbe da se i na rješavanju problema Agrokora propituje sposobnost, ne samo hrvatske Vlade nego i hrvatskog naroda, da u kriznim situacijama pronađe optimalno rješenje.

Hrvatska nema nikakve dvojbe mora nastaviti Tuđmanovu suverenističku politiku. Mora jasno i odlučno proučiti ne samo Vučiću nego i njegovim saveznicima ne dolazi u obzir nikakva Vučićoslavija. Hrvatska će tražiti svoju perspektivu, prije svega u suradnji s srednje europskim i mediteranskim državama i europskim državama u cjelini a ni po koju cijenu neće pristati da nas se metne u društvo balkanskih zemalja u kojima bi se obnovili svi stari sukobi i u kojem bi umjesto napretka vodili ideološke i političke ratove i stalno se morali braniti od pokušaja velikosrpske hegemonije od koje nisu odustali.

A Vučiću poručimo svi zajedno složno- VUČIĆOSLAVIJA- MALO MORGEN!

Facebook Komentari